Vizualne iluzije definiraju se disocijacijom između fizičke stvarnosti i subjektivne percepcije predmeta ili događaja. Kada doživimo takvu iluziju, možemo vidjeti nešto čega nema, ili ne vidjeti nešto što je tamo, ili čak vidjeti nešto drugačije od onoga što je tamo. Kako nastaju crteži koji varaju naše oči i umjetnost pretvaraju u stvarnost, pogledajte u kratkom videu u nastavku.
Ljepota je u oku promatrača i kutu gledišta
Nešto nevjerojatno kod trodimenzionalnih crteža kredom na pločniku je što mogu pretvoriti poznati, uobičajeni ambijent u nešto novo i vanzemaljsko. Pomoću jednostavnog alata otvaramo vrata novim svjetovima i razvijamo maštu, širimo lepezu vlastitih mogućnosti. Ali, umjetničko djelo izgleda “ispravno” samo kada se gleda iz određenog kuta. Evo primjera. Možete li reći što je prikazano na donjoj slici?
Iz ovog kuta umjetničko djelo čini se neobično iskrivljeno i teško je sa sigurnošću reći što je prikazano. Evo iste slike iz drugog kuta. Možete li razabrati sliku zbog koje se svi ljudi gužvaju uokolo da bi je vidjeli? Kakvu razliku čini kad umjetnost promatrate iz ispravnog kuta? Zapravo izgleda kao da na pločniku postoji divovska rupa u pločniku iz koje izvire grad.
Perspektivna anamorfoza
Taj je fenomen poznat pod nazivom “perspektivna anamorfoza”, što znači da će umjetničko djelo izgledati trodimenzionalno ako se gleda iz određenog kuta, ali će izgledati potpuno iskrivljeno iz drugih kutova. “Anamorfni crtež” jedan je način opisivanja ovih vrsta 3-D crteža na tlu. Anamorfoza je bila tehnika otkrivena u ranoj renesansi, kada su umjetnici slikali stropove kako bi prikazali visoku arhitekturu i plutajući zvjerinjak figura. Neki se čine bliže, a drugi više, kao da naseljavaju stvarni trodimenzionalni prostor. Anamorfna perspektiva procvjetala je u doba baroka i rokokoa. Klasičan je primjer strop ove isusovačke crkve u Beču, koji je 1703. naslikao Andrea Pozzo (na fotografiji ispod).
Kad pogledate gornju fotografiju, čini se da se na stropu ove crkve nalazi kupola, zar ne? Mogli biste se iznenaditi kada pročitate da ova crkva nema kupolu, a ono što vidite je slika na ravnom dijelu stropa! Najčešće iluzije kolnika uključuju ljude, predmete i/ili stvorenja koja izranjaju iz (ili upadaju u) ono što se čini dubokim prostorom u zemlji. Neke od najupečatljivijih 3D anamorfmnih iluzija pozivaju gledatelje na interakciju ili “sudjelovanje” kako bi prizor izgledao vjerodostojno.
Znam da ništa ne znam
Činjenica je neuroznanosti da je sve što doživljavamo zapravo plod naše mašte. Iako se naše senzacije čine točnima i istinitima, ne moraju nužno reproducirati fizičku stvarnost vanjskog svijeta. Naravno, mnoga iskustva u svakodnevnom životu odražavaju fizičke podražaje koji dolaze do našeg mozga. Ali ista neuronska mašinerija koja tumači stvarne osjetilne ulaze odgovorna je i za naše snove, zablude i nedostatke pamćenja. Drugim riječima, stvarno i zamišljeno dijele isti izvor u mozgu. Stoga naučimo lekciju od Sokrata: “Znam da ništa ne znam.”
Iluzija je jedan od najvažnijih alata koju neuroznanstvenici koriste kako bi razumjeli kako mozak stvara svoj osjećaj stvarnosti. Povijesno gledano, umjetnici, kao i iluzionisti, koristili su iluzije da bi razvili dubok uvid u unutarnje djelovanje vizualnog sustava. Mnogo prije nego što su znanstvenici proučavali svojstva neurona, umjetnici su osmislili niz tehnika kako bi “prevarili” mozak misleći da je ravno platno trodimenzionalno ili da je niz poteza kistom zapravo mrtva priroda.
A kakve veze imaju bebe sa 3D slikama?
Ukoliko ispred sebe vidimo crtež ceste koja propada, hoćemo li prijeći preko? Pa, ipak je to samo 3D crtež, zar ne? No, čini se da iako racio govori da je ispred nas slika, naš mozak nije spreman na rizik. Ljudi imaju tzv. Strah od gubitka podloge koji je, barem psiholozi kažu, urođen. Psiholozi Eleanor Gibson i Richard Walk ispitali su percepciju dubine kod novorođenčadi kreiranjem umjetnog ponora. Dijete se stavljalo na prozirnu ploču od pleksiglasa koja je bila posve sigurna, a dijete je trebalo puzanjem doći do majke koja se nalazila na drugoj strani ploče.
Kod djece stare tek 9 mjeseci uočen je strah od ponora te odbijanje puzanja prema majkama. Evolucijski, razvojem percepcije dubine postajemo svjesni podloge pod nogama, te razvijamo strah od njena gubitka. Ukoliko pokušamo prijeći preko podloge koja nije sigurna, riskiramo naše preživljavanje.
Dizajn interijera pomoću 3D iluzija
Dizajn interijera je jedan od važnih faktora koji određuju kvalitetu života, a pri preuređivanju stanova i kuća trodimenzionalni crteži na podu postaju sve popularniji. Na portalu Little Things, možete vidjeti nekoliko fascinantnih primjera interijera uređenih primjenom trodimenzionalnih optičkih iluzija.
Primjena 3D iluzija u prometu
3D optičke iluzije koriste brojni prometni stručnjaci diljem svijeta. Dvodimenzionalni crteži se tako u Velikoj britaniji koriste kako bi na cesti stvorili iluziju ležećih policajaca i tako naveli vozače da smanje brzinu kako ne bi oštetili svoje vozilo. Na mjestima gdje su takvi virtualni ležeći policajci “instalirani”, brzina je smanjena za 5 km/h u prosjeku. To su pokazala mjerenja provedena devet mjeseci kasnije, što upućuje na zaključak da je efekt smanjenja brzine dugotrajan.
U Indiji je ministarstvo prometa uvelo “trodimenzionalne zebre”. Testirane su u zonama s velikim brojem prometnih nesreća i pokazale su se učinkovitima. Instalacijom takvih pješačkih prijelaza, broj prometnih nesreća je smanjen. Trodimenzionalni pješački prijelazi koriste se i u drugim zemljama, na primjer u Kini i Kirgistanu. Na fotografiji ispod je jedna “3D zebra” naslikana 2015. godine u kineskom selu Luoyuan.
Umjesto zaključka…
“Everything we see is a perspective, not a truth.”
Marcus Aurelius
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Neva Ljuština, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Kevin Kutnjak, univ. bacc. psych., Ivana Blašković, univ. bacc. psych.