Borbenost je crvena. Ona vijori na vjetru i razjaruje kao toreadorov plašt. Nemirom izaziva bikove, živa i nesputana. Nasrnut će na nju ne misleći samo zato jer se kreće, jer vrišti usred svega u potrazi za takvima koji će navaliti da ju zaustave.
Borbenost je vjetar koji uznemiri sve čega se dotakne u svome pohodu. U početku samo namreška more nad kojim leti, a onda, što duže traje, podiže valove, raspiruje oluje. Zanjiše grane, povije travu i rastrese pelud na sve strane. Rasije život ushićeno.
Borbenost je voda koja neukrotivo izlazi iz korita. Razruši brane, preplavi, nahrani, a kad se povuče iza nje proklija i oživi sve što želi rasti. Sunce će je učiniti živom samo ako se kreće, a ona će onda život razdijeliti svemu u sebi i oko sebe.
Vrijedno je boriti se neprekidno. Titrati u stalnom pokretu. Nikad ne pristati biti beživotna kao ustajala voda, suha zemlja, svijet bez vjetra. Valja nam kružiti u sve širim krugovima, koncentrično se uspinjati kroz sebe. Svaka je borba vrijedna. Ako nema bikova koji nasrću, uznemiriti onda vlastitu vodu, pokrenuti svoje vjetrove i slušati kako plime nadiru i povlače se, dopustiti da otpadne lišće, da se slome grane, korijenje izvrnuti u nebo. Sve skriveno i zatrpano uperiti u zvijezde i novim se mladicama vezati za zemlju.
Ne odustati nikada. Učiti od zemlje koja prima gromove, hrani oluje i upija vodu jer jedino tako može, živa i cijela, dočekati još jedno ružičasto, rosno svitanje.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/528447815540957