Kad na kraju svega vidiš da si tek na početku i da svime što jesi zatvaraš krug jer nema pravoga početka niti kraja. Kad vidiš da je sve služilo jednom jedinom cilju – da te dovede do točke u kojoj jesi. Onda znaš da ništa pod nebom nije bez svrhe. Prepusti se s povjerenjem, bez otpora, bez strahova, bez otvrdnulih misli. Dopusti kamenu i željezu da postane oblak. Daruj si „nepodnošljivu lakoću postojanja“. I budi.
Sve je već u duši zapisano: ni na što ne utječemo, sve ima višu svrhu. To vidiš kad se odmakneš. Istovremeno – jedini smo koji imamo utjecaj. Zbroj smo svih naših izbora. Kad na kraju svega vidiš da si tek na početku, jedva vidiš dio svih svojih mogućnosti. Mogla si drugačije i tko zna kuda bi te to odvelo. Bio bi to isto krug, ali drugačijeg radijusa. Išla bi istome cilju, ali drugim nekim načinima.
Putevi koje kroz sebe prelaziš mjera su tvojeg krajolika. Možeš istim putem više puta, tako to čine oni bez kompasa. Pametno je ucrtati prijeđene puteve, da se ne izgubiš. Nastoj da se ne vraćaš putem kojim si već prošla jer tamo je sve poznato, što te uopće može u poznatome izazvati? Ne dopusti da te obuzme strah pred nepoznatim. Ne hrabri se preko svake mjere. I budi nježna prema sebi. To je jako, jako važno.
Ja sam predugo bila stroga prema svima a najviše prema sebi. Najteže sebi praštala i od sebe očekivala najviše. Kad je bilo teško, odšutjela. Fizički je bolio stid zbog propusta, gušilo me samooptuživanje, utapala krivica. Kad previše očekuješ od sebe, sve u tebi strada jer očekivanja su mine – razaraju sve što ih nagazi. A nisam ni znala da očekujem jer su moje mine bile zatrpane. Samo sam reagirala na život pa bila nervozna, očajna, nesretna, ponižena, posramljena, glupača, nespretna, zastrašena, prestravljena, ogorčena. Cijeli koloplet stanja raspleše se jer misliš da zaslužuješ ili možeš bolje, jer si oštra prema sebi. Nikad se ne zagrliš u mislima, nikad se ne utješiš, kao što tješiš svoje dijete. Mila moja, sve je dobro, smiješ pogriješiti, zgriješiti, smiješ biti površna i neuredna, smiješ biti bespomoćna i priznati da nešto ne znaš ili ne možeš. Smiješ sve što god poželiš jer će sve to biti tvoje iskustvo, tvoj put i tvoj krug.
Ja sam teško govorila o dubokim bolima. Raspadala bih se ako je u očima preko puta vidljivo sažaljenje ili bespomoćnost. Nisam tada znala da je to ego koji ne može priznati slabost. Osjećala bih se poraženom jer nisam spremna to biti, jer od sebe očekujem uspjeh i red i vedrinu i radost.
Ja sam se u boli branila radom ili šutnjom. Žvakala bih tu bol kao govedo sijeno. Prežvakavala opet i ponovo što sam mislila da sam već probavila. Ranjavala samu sebe. Branila se bijesom ili ljutnjom. Tražila krivce izvan sebe. A sve to jer nisam znala bolje ni drugačije. Cijelo vrijeme uvjerena da sam nešto što nisam. Mislim li da sam bolja no što jesam ili sam bolja nego mislim?!
Ja samo jesam. Bez komparativa. Bez usporedbe. Takva kakva jesam.
Danas se branim usponom. Strmine su nekad blaže, a ponekad vrlo oštre. Sve što dalje idem, obzor je širi – sve dalje vidim i bolje poznajem krajolik. Udaljavam se od prizemne buke, od gužve i strke. Sve što sam više, ljepše vidim i put kojim sam došla, što sam sve za sobom ostavila. Ovako gledano smiješno su mali strahovi, tjeskobe i krivnje kojima sam nekada dopuštala da me truju i skamenjuju.
Da se mogu vratiti i ostaviti poruku sebi na početku kruga, rekla bih si: Ne osvrći se na tuđe prosudbe! Uživaj uvijek u svemu! Ne odgađaj zabavu i nikad ne odustaj od avanture! Puno se smij! Ne brini jer brigom ništa ne rješavaš! Ne strahuj! Prepusti se… I budi uvijek nježna prema sebi. Budi kap i voda istovremeno. I teci. A onda kruži.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.