Art dnevnici: Dina

By | 03-09-2021
  • 176
    Shares
Josipa Klepač, autorica teksta

U zemlji mitova i legendi jedina stvarnost je ona koju sami odaberemo. Ja sam odabrala put preko Pustoši do konačnog otkrivenja, a Pustoš me vodila preko pustinjskih dina. Hodala sam po vrućem pijesku, dok mi je vjetar mrsio kosu. Činilo se kao da više nikada neću vidjeti ni travu niti zelenilo šuma. Kamo god sam pogledala, vidjela sam samo neumoljivu količinu žutog pijeska.

„Da li sam pogriješila?“ Prvi put od kada sam ovdje osjetih nedoumicu. 

Pa ipak, nastavila sam hodati i hodala sam sve dok vrućina nije postala ugodnom toplinom. Uskoro će večer i postati će jako hladno. Nisam mislila da ću toliko dugo biti ovdje. 

U daljini, nebo je prijetilo olujom. Vjetar je postajao sve snažniji. Nisam računala na oluju. 

Umorna sam i tužna. U očaju se bacam na pijesak, nemoćna da se pokrenem. Znam da treba pronaći zaklon, ali nemam snage u tijelu niti duhu. Preplavljuje me osjećaj poraza, žaljenja i srama. Svi su me upozoravali da ne idem ovim putem i voljela bih im sada reći: „Braćo moja mila, bili ste u pravu!“ Ali, nemam čak niti pred kime priznati svoj neuspjeh. 

Sama sam, u srcu pustinje čiji divlji vjetrovi mi nagrizaju kosti. Prijeteći zvuk oluje sve je bliže, a ja i dalje ležim, očima okrenuta prema nebu. Skamenjena, kao da me je poljubio pogled Meduze. Pokušavam vrištati, ali iz usta ne izlazi zvuk. Grlo mi je suho, hrapavo poput brusnog papira. Sve više tonem u očaj, nemoć i jad. Ja sam sama i nema mi tko pomoći.

Ali, hej!- odjednom se trgnem.

Ovo je moj put. Ja sam ga odabrala, ja ću ga pokoriti. 

Što znaju oni koji su sumnjali? Odakle im pravo da mi govore od čega sam ja izgrađena?

Skočila sam na noge što sam brže mogla. Oluja je na vratima. Kuca, fijuče, reži na mene.

Ovo je moj put i ja ću kroz njega proći. Ali kako?

Počela sam razmišljati što imam kod sebe. U rukama, u kaputu, bisagi. Opipavam džepove, ali oni mlohavo vise na mojem tijelu. Prazni, poput ove Pustoši. Počeo me hvatati paranoičan smijeh. Smijem se kao najveći luđak na svijetu dok se pijesak oko mene sve više podiže. 

Pa podižem se i ja. Skačem, pjevam, plešem. Prepuštam se. Izvodeći koreografiju života, osjetim da mi kapuljača lupka u leđa i da je nešto u njoj. Provjerim i nađem kocku, ne veću od jabuke. I tada se sjetih, bio je to njezin dar prije odlaska. Rekla mi je „Ako ti zatreba pomoć, gurni ruku u kocku. Izgubiš li se, ti onda u nju pogledaj“. Napravih tako. 

Prvo izvučem drvenu figuricu, nejasna oblika. Iznervirana, bacim ju što dalje od sebe. Dok se kotrljala po pijesku, svakim okretom bivala je sve veća dok ispred sebe nisam vidjela drvenog konja veličine kuće, a na njegovu grebenu vratašca. Nada je probuđena! Još se samo trebam uspeti. 

Ponovno zavučem ruku u kocku i izvučem ljestve od konopa oštrih krajeva, pa zabacivši ih prema konju, one se za njega zakvače. 

Oluja je tu dok završavam uspon. U trenutku njezina divljeg bijesa, ja sam u unutrašnjosti svojeg novog doma.

Sretna kao malo dijete, u nevjerici dotičem drvene zidove. Topli su, čvrsti i lako se prilagođavaju vjetrovima pustinje. Konačno se opuštam i tonem u san. Kriza je prebrođena.

Dok se java približava, a oči privikavaju na svjetlost, razmišljam kako i što dalje. Znam da kroz pustinju moram proći, ali ne znam u kojem smjeru trebam ići.

Spustim se oprezno niz drvenog konja. Dotaknem još jednom njegovo toplo tijelo, puna zahvalnosti. Zatim pogledam u more pijeska ispred sebe. Pustinja je ponovno bila vruća i vjetrovita, pa ipak nekako mirnija. Nije mi više djelovala tako strano i odbojno.

Uzela je komadić mene i ja sam uzela komadić nje u jučerašnjoj noći. Uvukla se u moju srž, ali i dalje ne želi otkriti put kojim trebam hoditi. „Ali, ima tko hoće“, prisjetih se.

Hoće li mi kocka zaista pokazati put?

Izvadim ju iz džepa, držeći u objema rukama. Proučavam plohe, u nadi da ću nešto naći. 

Što? Ne znam ni sama.

Plohe su smeđe, glatke i prazne, osim gornje, što gleda prema Suncu. Na njoj je urezan Vegvisir, čuvar izgubljenih Putnika i lutajućih duša.

Srce mi se smije od sreće. Znam kuda moram poći.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Pisanjem protiv tuge”.

Članak možete prokomentirati i na našoj FB stranici: