Pred malenim, trošnim kućerkom sjedi starica. Izbrazdano joj lice, ruke sklopila u krilu kao da moli…čeznutljivi pogled u daljinu. U očima tuga, ili samo sjeta, teško je reći. Sjedi tako sama i čeka, a odavno već čekati nema koga. Tek smrt da dođe, a ni njoj još nije vrijeme. Ni suza nema, i one presuše kad se previše plače. A plakalo se puno, pogotovo kad se gubilo najdraže. Jer tko ih puno ima, uz posvemašnju radost ni preveliku tugu ne može izbjeći.
Za ono njeno negdašnje vrijeme, to što je ne udahu drugi, bijaše gotovo čudo. Sama izabra onog, baš sebi najljepšeg. Ili ipak on izabra nju.
A bio on seoski svirač, siromah bez oca, majke i para, jer što violina zaradi, on potroši na žene i piće, svi mu se sklanjahu s puta, a seoske ga babe baš uvijek imahu na zubu. Njeni, za ono vrijeme i one prilike, bijahu bogati i ne žuriše je baš udavati, pogotovo ne za seosku barabu. Al’ ljubav je slijepa pa tako ona pod okriljem vrele ljetne noći preko polja pobježe u novi život, ne marivši što će je se odreći i majka i otac, a sestre i braća ni pitati za nju više neće smjeti.
Izrodiše u braku četvero djece. Prvorođenu izgube već pri porodu. Drugu im još kao dijete odnese bolest koja se danas tako lako liječi. Njihov sin, a njen ponos, izgubi život u besmislenoj prometnoj nezgodi. Na životu im osta tek najmlađa kći dok jednog dana, kao kap vode koja je prelila čašu, naizgled zbog par grubih očevih riječi ode i ona u nepoznato, odvodeći i unučad i nadu da će već sutra biti bolje.
Ono što njoj bijaše dom, njemu bi samo mjesto s kojeg je odlazio i vraćao mu se, kao bumerang, jer gdje bi mu ljepše moglo biti nego tamo gdje se voli i oprašta, a za ljubav ne moli. Ali ni njega, makar kakvoga, već odavno nema da bi ga čekati mogla. Ostala joj samo stara, olinjala, mršava mačka koja tako sigurno i spokojno, a tako nesvojstveno svojoj prirodi, sjedi uz nju kao da zna da joj još jedino ona ostala. I čeka zajedno s njom novi dan, iako više nimalo nije važno hoće li sutra uopće doći.
A na drugoj strani nevelikog grada ulicom korača mlada žena. Iz svakog joj koraka sreća izbija. Na licu osmijeh, u plavim očima iskrice uzbuđenja. Gori u iščekivanju rađanja novog života i ponosno pokazuje svijetu svoj zaobljeni trbuh u kojem gotovo više ne osjeća leptiriće i zaigranu vodu, jer je ON već dovoljno velik da napusti sigurnost majčinog krila i ugleda ovaj svijet. Za ruku drži malenu djevojčicu, očevu kopiju velikih začuđenih, radoznalih očiju. Hodaju lako i brzo, žure u susret novom sretnijem, ispunjenijem životu, jer se vratio onaj kojeg već dugo nije bilo. Jer, kaže, kako želi vidjeti rođenje svoga sina, čuti njegov prvi plač. Želi pred spavanje pričati priče svojoj uspavanoj ljepotici. Želi zaspivati umiren mirisom kose svoje drage i uz prvu jutarnju kavu birati boje zidova za njihovu novosagrađenu kuću. Kaže da život želi provesti uz svoju obitelj, svakodnevno s njima dijeliti ljubav pa i pokoju nevolju, jer je tamo negdje u tuđini shvatio smisao.
I tako se na svijetu svakoga dana isprepliću željena čekanja i smrti i života, a moje je srce opet ispunjeno tintom.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.