Stiglo je vrijeme kad mogu prigrliti svoje svjetlo. Pogledati se u ogledalo s ljubavlju i reći lako, bez ustezanja: volim te, ludo jedna! Volim što si svoja, neukrotiva i neposlušna. Što se opireš da sačuvaš sebe. Volim kad te rasplače ljepota trenutka jer postoji samo ako je viđena, ako se osjeća i živi, a ti je zahvalno prepoznaješ.
Volim te jer si bila hrabra kad je trebalo i slaba kad to nitko od tebe nije očekivao. Volim tvoju postojanost i upornost, tvoju otvorenost i nemire. Vremenom si izmirila antagonizme i prihvatila svoje slabosti. Iako one nikad nisu bile prave slabosti, a vidjela si to kad si ih raskrinkala, jer si baš od njih izgradila svoju snagu. Skidala si, jednu po jednu, svoje maske, sve lakše pokazivala sebe. Volim te dok se , lako i podatno, rastvaraš pred svijetom jer znaš da te ne može povrijediti više no što si sama sebe povrjeđivala. Ne može ti nitko ništa jer si se usudila biti gola, otvorila ponore i dala im da jedu od tebe. S kime da se bore ako se ne opireš?
Volim tvoje bore, tvoju kožu što zaboravlja na mladost, tvoje tijelo u koje je upisano sve što si živjela. Pogledaš se u prolazu u izlog i prošapćeš: dobro je, tu si, veseli se svojim koracima. Znaš da si tek započela i da je pred tobom neutabana staza. Sama ćeš je ugaziti, prva ćeš proći tuda, na svoj način, oslobođena. Kao kad se zatekneš na snježnom proplanku na kojem još nema tragova, tvoji će biti prvi. A ti ćeš se snaći, uvijek si se snalazila. I plači, mila! Plači od zahvalnosti što ti je dano da budeš sama na proplanku. Tvoje srce uvijek će pronaći put. Ti znaš da te nebo čuva. Već je mnogo puta dokazalo da je tako.
Volim tvoj način kako se dotičeš s ljudima. Vidiš kroz njih njihove namjere, često znaš tko su više nego oni sami, osjećaš ih i ne gubiš vrijeme s glazbom koja nije usklađena s tvojom. Ne uzmičeš ni pred čime, uzimaš zahvalno što ti nailazi jer znaš da iza toga postoji razlog koji još ne vidiš, ali će uskoro, kao lego kocke, razlozi leći u uzroke. A ti ćeš još nešto naučiti. I iskriti. Kao lokomotiva kojoj zaiskri pod kotačima kad prebrzo ulazi u zavoj.
Volim te jer žudiš rast. Širiš se kao krugovi kad vodi dobaciš kamen. Ona se uznemiri, a onda pravilno, kružno, širi svoj mir spoznaje.
Zagrlila si svoje strahove, sumnje, svoje otpore. Pokopala svoja uvjerenja, jedno po jedno. I kad još poneko izroni iz mraka, ti više ne strepiš, jer znaš da su ona uzrok što si takva kava jesi. Dobra, ali ne i lakovjerna, topla, ali ne i naivna, nježna i sućutna, oštra, ali ne i bezdušna. Znaš biti u tuđim cipelama, ali ih više ne nosiš, niti ih izuvaš u svome domu. Svi su tvoji izazovi bili za tebe dobri i kad se činilo da to nisu. I s drugima je tako pa im prepuštaš njihove izazove. Naučila si ne miješati se, dopustiti svakome njegovo iskustvo, ne nuditi pomoć ako ju ne traže. Naučila si čitati svoju impulzivnost, prepoznati svoj ego i udaviti ga kad krene siktati. Uostalom, često te je čupao iz nepodnošljivih situacija, bio je prijatelj kad drugi nisu, dobar borac u teškim vremenima.
Volim te, ludo jedna! Tvoju ženstvenu snagu koja jedino ljubavlju nastoji otvarati što je zatvoreno i zahvalnošću zalijevati što je žedno.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.