Art dnevnici: Istina

By | 02-02-2022
Lorena Vučetić, autorica teksta

Dok je pripremala ručak, prisjetila se razgovora kojeg je vodila s Bornom prethodnog dana. Morala je priznati samoj sebi, osjetila je veliko olakšanje nakon što je razgovor završio, bio je to prvi put da nije završio svađom. Inače nije bilo tako. Optužbe i prebacivanja koristili bi kako bi jedan drugoga povrijedili, nanoseći trajnu štetu njihovom odnosu. Srećom, jučer je bilo drugačije. Napravili su korak naprijed u odnosu te vezu pomaknuli u željenom smjeru. Mali je to korak, ali pozitivan i ta ju je misao činila sretnom. Zaslužan je bio i dogovor da će svoje razgovore snimati, kao bi kasnije mogli raspravljati o njima. Odlučila je još jednom poslušati cijeli razgovor. Namjestila je snimku.

Borna: Hoćeš reći da lažem?

Klara: Da, lažeš, nemoj poricati.

Borna: Ja na to ne gledam kao ti. Razlikuje se naš pogled na određenu priču. Tebi to izgleda kao laž, meni ne izgleda.

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

Klara: Počinješ filozofirati kako bi se izvukao. Neće ti proći, samo da znaš.    

Borna: Nikako to ne želim, ne želim se izvlačiti, nemam zašto. Volio bih kad bi mogla shvatiti način na koji gledam na određenu situaciju. Ali, očito bezuspješno. Lakše je nekoga optužiti nego razumjeti. 

Klara: Ok, hajdemo iz početka. Optuživanje svojih roditelja opravdavaš, želiš mi prikazati sliku u kojoj su oni jadni, bespomoćni, u godinama, ne znaju što pričaju, je li tako?

Borna: Pa da, tako je.

Klara: Moje je mišljenje, kad su već stari i bespomoćni, mogli bi te barem počastiti lijepim riječima, ali ok to je sad nešto drugo. Želim ti objasniti da je važno priznati si da nije u redu način na koji oni razgovaraju s tobom. I to je važno da priznaš, samom sebi.  Nema svrhe da živiš u nekakvoj iluziji da su tvoji roditelji bezgrešni. 

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

Borna: Kako da na takav način gledam, kad znam da se trude i da rade najbolje što znaju. Ako im to kažem, posvađat ćemo se. Ispasti će da sam loš sin i da ih ne poštujem, da ih optužujem…

Klara: Ne moraš to njima reći, bitno da sebi priznaš da je tako. I da to prihvatiš. Svjestan si da se oni neće promijeniti što god da im kažeš. Važno je priznati da jesi osjetljiv na njih i  da ti ne odgovara način na koji se ponašaju prema tebi.

Borna:  Uh, lako je tebi reći. S njima nije nimalo lako…

Klara: Vjerujem da nije, uvijek je najteže priznati si da roditelji nisu savršeni kakvima ih zamišljamo. I oni su samo ljudi i rade pogreške. 

Borna: Priznajem, točno sam ih takvima smatrao, nekakvim nadljudima koji nikad ne griješe.  Griješe, i to je u redu.

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

Klara: Naravno da je u redu, koliko se ljudi trudili raditi najbolje što znaju, uvijek će ih netko osuditi i reći im zašto nešto rade baš tako kako rade.

Borna: A što kad se javi osjećaj krivnje, unutarnji glas koji mi govori: pa kako možeš tako, što su oni sve za tebe napravili, tako im se zahvaljuješ?? 

Klara:, Prihvatiti taj osjećaj krivnje, nemoj mu se opirati.

Borna: Trebao bih si priznati i prihvatiti, slažem se. Vjerujem da bi mi bilo lakše. Ovako ispada da sam sebe zavaravam. Iako i mene boli kad tako razgovaraju sa mnom, ja to nekako opravdavam. A nije u redu, stvarno nije.

Klara: Drago mi je da si shvatio što ti želim reći. Tebi će biti lakše ako to priznaš i prihvatiš. Oni su jednostavno takvi, nećeš ih zbog toga manje voljeti, bolje ćeš ih razumjeti. Vjeruj mi, bolje ćeš se i osjećati. Više nećeš imati osjećaj da samom sebi lažeš. 

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

Borna: Da, vidiš, nisam na to tako gledao. Tebi sam govorio da ne razumiješ i optužuješ, a ustvari sam to ja radio… stvarno nevjerojatno. Kako si neke činjenice možemo krivo protumačiti i zbog njih ulaziti u sukobe. 

Klara: Opravdavamo nešto što ne želimo opravdati, kako ne bi zbog toga ispali loši, na kraju se baš zbog toga osjećamo loše, a niti ne znamo zašto. Malo zbunjujuće, zar ne? Ipak, ja sam za istinu, ma kako ona bolna bila. Iskrenost prema sebi, pomoći će nam da lakše prihvatimo ponašanje osoba koje baš i ne odobravamo. Na kraju se samo nasmijemo, odmahnemo rukom i kažemo: Oni su jednostavno takvi, ali volim ih unatoč tomu.

Bila je zadovoljna, to se moglo učitati na njenom licu. Bila je ponosna na Bornu i sebe, način na koji su razgovarali bio je znak da su se počeli ponašati kao odgovorne, odrasle osobe. Isključila je mobitel, nasmiješila se te nastavila s kuhanjem.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/458981585820914