Art dnevnici: Ako mi razmakneš rebra

By | 12-06-2021
  • 187
    Shares
Ivana Bahun, autorica teksta

Sjekira

Prvi zamah reže zrak

kao sunce ili mladost,

samo zalet za ono što slijedi,

u rebra.

Drugi je sigurniji u sebe,

u surovost koja pršti

iz čelika

posred čela.

Treći i četvrti već pjevaju

krvoločno i slobodno

pjesmu iz kostiju i mesa

naslijepo.

Ton na ton

slijevaju se u toplu mlaku na kuhinjskom podu

o koji joj više nikad neće lupati glavom 

jer nema ruke, ni šake,

ni oka.

Još malo pa će sav iscuriti

tu pred njene papuče.

Ona će ga tad skupiti krpom

i sjesti za stol kao pred oltar,

da blaguje svoj mir.

Ako mi razmakneš rebra

Ako mi razmakneš rebra

Kao vremenom skorene škure,

Što očekuješ da ćeš naći?

Prozor  koji čeka 

Samo tvoju ruku

Da prodiše

Ili gluhonijema vrata?

Očekuješ nešto,

Veliko i čudno,

 A ja strahujem da nemaš želudac

Za običnu krv

I šaku mesa,

Ako ga je još ostalo

Tigar od papira

„Strahovi su tigrovi od papira“, 

rekla je strašna žena koja je avionom preskakala oceane,

i ja joj vjerujem. 

Strah od onoga što bih mogla biti

pretvaram u brodić i puštam ga u kadu

da ga razgrade voda i sokovi mog tijela,

slatkasto sporo, kao karamelu

na dnu nepca.

Strah da ću se prepustiti strahu

gužvam u kuglicu i stavljam pod jezik,

kao nitroglicerin ili hostiju

dok čekam  neki znak,

dimni signal, miris ili zvuk,

makar sms poruku od nekog tko me poznaje

kao svoje bore smijalice. 

Strah da neću ni pokušati biti 

ono što ispod svih strahova i njima unatoč jesam, 

peče najdublje. 

Da li da mu dam oblik dvokrilca

i spalim ga ritualno 

nad zahodskom školjkom

ili da od njega napravim suncobran

i nosim ga  umjesto kišobrana?

Dlanom gladim nepreglednost papira

pa u gornjem desnom uglu crtam tigra.

Izgleda gladno i spreman na sve

da ispuni prazninu u sebi,

no zubi su mu beskorisno plošni,

hladnoća u oku samo 2D iluzija.

Gledam ga ravno u vrh očnjaka. 

U sredini papira crtam prste –

svoje lijeve i svoje desne ruke

isprepletene u ljubavničkom klinču,

visoko iznad oceana što se meko ljulja

i diše u bezvremenskom ritmu.

Ljuljam  se i ja

i zaboravljam na tigrove od papira.

Odjek

Grabim prostore u sebi

i ostajem prazna.

Papir je uvijek svježa rana –

tipkovnica stvara zvuk

koji ne odjekuje kako treba.

U ovoj sobi,

u ovom gradu,

nešto u meni 

ne odjekuje kako treba.

Ne znam što da mislim

Ne znam što da mislim

O tome kako si jučer prošao

Tako blizu mojih koordinata

Kao lutak navođen nevidljivim koncem

Tko zna od koga i zašto,

U odijelu pogrebnika i s pripadajućim izrazom lica,

Blizu, ali ne preblizu mene

I padajućeg sunca na lijevoj strani ulice

U stihiji glava

Kao da prkosiš masovnoj nadi

Koju su drugi potrpali u džepove

Misleći da će je zadržati do kuće,

Iako si i ti bio jedan od njih,

A bila sam i ja.

Ruka tvoje žene

Zgrabila mi je želudac

Dok ti se primala za podlakticu

Kao da je žuljaju cipele,

Možda i jesu.

Zgrčio me taj mali pokret

I pomak njenog kuka

U haljini demodiranog uzorka,

nezgrapno ubrzanje dok je lovila

Korak s tobom.

Još joj se ističe struk i lice,

Čija put traži drugu boju haljine,

Odiše dječjom sjetom i pogubljenošću

Koja bi me nervirala da u njoj nema i tuge,

Lijepe i stare i poznate,

no njena mi se haljina nikako nije svidjela

i ne znam što da mislim o tome

ni zašto joj zavidim.

Tekstovi su nastali u sklopu tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Ako usmjerimo naše reflektore pažnje prema vlastitoj unutrašnjosti, možemo pronaći duboke, kristalno čiste izvore…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 12. lipnja 2021.