Sjekira
Prvi zamah reže zrak
kao sunce ili mladost,
samo zalet za ono što slijedi,
u rebra.
Drugi je sigurniji u sebe,
u surovost koja pršti
iz čelika
posred čela.
Treći i četvrti već pjevaju
krvoločno i slobodno
pjesmu iz kostiju i mesa
naslijepo.
Ton na ton
slijevaju se u toplu mlaku na kuhinjskom podu
o koji joj više nikad neće lupati glavom
jer nema ruke, ni šake,
ni oka.
Još malo pa će sav iscuriti
tu pred njene papuče.
Ona će ga tad skupiti krpom
i sjesti za stol kao pred oltar,
da blaguje svoj mir.
Ako mi razmakneš rebra
Ako mi razmakneš rebra
Kao vremenom skorene škure,
Što očekuješ da ćeš naći?
Prozor koji čeka
Samo tvoju ruku
Da prodiše
Ili gluhonijema vrata?
Očekuješ nešto,
Veliko i čudno,
A ja strahujem da nemaš želudac
Za običnu krv
I šaku mesa,
Ako ga je još ostalo
Tigar od papira
„Strahovi su tigrovi od papira“,
rekla je strašna žena koja je avionom preskakala oceane,
i ja joj vjerujem.
Strah od onoga što bih mogla biti
pretvaram u brodić i puštam ga u kadu
da ga razgrade voda i sokovi mog tijela,
slatkasto sporo, kao karamelu
na dnu nepca.
Strah da ću se prepustiti strahu
gužvam u kuglicu i stavljam pod jezik,
kao nitroglicerin ili hostiju
dok čekam neki znak,
dimni signal, miris ili zvuk,
makar sms poruku od nekog tko me poznaje
kao svoje bore smijalice.
Strah da neću ni pokušati biti
ono što ispod svih strahova i njima unatoč jesam,
peče najdublje.
Da li da mu dam oblik dvokrilca
i spalim ga ritualno
nad zahodskom školjkom
ili da od njega napravim suncobran
i nosim ga umjesto kišobrana?
Dlanom gladim nepreglednost papira
pa u gornjem desnom uglu crtam tigra.
Izgleda gladno i spreman na sve
da ispuni prazninu u sebi,
no zubi su mu beskorisno plošni,
hladnoća u oku samo 2D iluzija.
Gledam ga ravno u vrh očnjaka.
U sredini papira crtam prste –
svoje lijeve i svoje desne ruke
isprepletene u ljubavničkom klinču,
visoko iznad oceana što se meko ljulja
i diše u bezvremenskom ritmu.
Ljuljam se i ja
i zaboravljam na tigrove od papira.
Odjek
Grabim prostore u sebi
i ostajem prazna.
Papir je uvijek svježa rana –
tipkovnica stvara zvuk
koji ne odjekuje kako treba.
U ovoj sobi,
u ovom gradu,
nešto u meni
ne odjekuje kako treba.
Ne znam što da mislim
Ne znam što da mislim
O tome kako si jučer prošao
Tako blizu mojih koordinata
Kao lutak navođen nevidljivim koncem
Tko zna od koga i zašto,
U odijelu pogrebnika i s pripadajućim izrazom lica,
Blizu, ali ne preblizu mene
I padajućeg sunca na lijevoj strani ulice
U stihiji glava
Kao da prkosiš masovnoj nadi
Koju su drugi potrpali u džepove
Misleći da će je zadržati do kuće,
Iako si i ti bio jedan od njih,
A bila sam i ja.
Ruka tvoje žene
Zgrabila mi je želudac
Dok ti se primala za podlakticu
Kao da je žuljaju cipele,
Možda i jesu.
Zgrčio me taj mali pokret
I pomak njenog kuka
U haljini demodiranog uzorka,
nezgrapno ubrzanje dok je lovila
Korak s tobom.
Još joj se ističe struk i lice,
Čija put traži drugu boju haljine,
Odiše dječjom sjetom i pogubljenošću
Koja bi me nervirala da u njoj nema i tuge,
Lijepe i stare i poznate,
no njena mi se haljina nikako nije svidjela
i ne znam što da mislim o tome
ni zašto joj zavidim.
Tekstovi su nastali u sklopu tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.