Art dnevnici: Izvana i iznutra

By | 15-09-2021
  • 141
    Shares
Kristina Šimić, autorica teksta

Jako si voljela životinje i svoju cvjetnu gredicu, penjati se po stablima kako bi ubirala zrele smokve i trešnje, sjediti ispod jabuke u cvatu i čekati da bijela magija njezinih latica dotakne i tebe. Voljela si kopati po zemlji tražeći crve i uprljanim rukama vaditi krumpire, kloniti se kupina na putu ulaska u vrt, trčati i vrištati po svojim ograđenim vrištinama, glasno pjevati i zafrkavati jednog dječaka u ulici. Rado si pomagala majci brati ljubičice i slagati ih u stručke koji su se kasnije prodavali na pazaru. Nisi se prezala probati hoće li te opeći kopriva i suza koje su slijedile, ali gorko si plakala gledajući kako ubijaju jedno nepoznato janje i tvoju voljenu kozu.

To i još mnogo toga si bila ti u svojim prostorima i među tada svojim životinjama; unutra, među zidovima kuće ili krugovima koje su tvorila druga djeca probala si se uklopiti, ali nikad nisi. Čvrsto su te stezali tuđi obručevi, a ti si stajala mirna tijela i bivala dobra i nevidljiva, jer, ako budeš takva, oni će zaboraviti na tebe kada budu riječima ozljeđivali druge. A znala si biti i zaboravljena kada to nisi željela; sjećaš li se koliko si čekala svake godine da se otac sjeti da ti je rođendan? Koliko si čekala imati dobre bake i djedove, imati tu časti da zapamtiš rođake u svim koljenima ili s radošću čekati obiteljske ručkove na kojima su tete, stričevi i ujaci?

Ove će uspomene još stajati zakopane u tvom tijelu kad naraste i u sve više namnažajućim mislima, a ti ćeš se cijelog života svojim zgrčenim udovima učiti plivati njihovim valovima.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/372161604502913