Art dnevnici: Jedini izlaz

By | 22-11-2021
Snježana Radetić, autorica teksta

Voljela je subote. Ujutro bi rano ustala dok još svi spavaju. U miru bi popravila nered od sinoć i krenula u novi dan. Još je sinoć isplanirala što će pripremiti za ručak, nešto je od namirnica već imala u kući, a ostale stavila na popis, da ne bi zaboravila one najvažnije. U nabavku će ranim jutrom. Subota je bila dan za generalku. Širom bi otvorila sve prozore, olakšala i prebrisala podove, ulaštila ih do visokog sjaja. Jednom mjesečno skidala bi zavjese, prala prozorska stakla, unutarnje dijelove kuhinjskih elemenata. Radio bi svirao u pozadini, a ona uživala u sistematskom uvođenju reda. 

Obično žene ne vole peglanje, a ona je baš guštala u štirkanju zavjesa i stolnjaka. U tom cijelom procesu od pranja, namakanja, polusušenja i pomnog peglanja. Kuću bi obogatio miris svježine i čistoće. Jučer je susjeda opet prostirala veš koji je davno izgubio svoju bjelinu. Nije joj bilo jasno kako se jednoj ženi to može dogoditi. A da ga bar prostire kako bog zapovijeda, nego je na štriku pravi nered – gaće pored ručnika, kuhinjske krpe naizmjenično uz čarape. Bolje bi joj bilo da je te krpe iskuhala prije pranja! Odmah znaš kakva je u kući kad joj vidiš rublje na štriku. Tako bi govorila njezina majka. I imala je pravo.
Po kući se vidi koliko žena vrijedi. Zato ona subotama sve digne u zrak. Kuća se nadiše i miriše sve do srijede. 

Lako je sada. Dok je bila  djevojka, u obiteljskoj kući bio je zemljani pod u kuhinji, a drvene stepenice vodile su na kat.

Valjalo ih je na koljenima ribati do izbjeljivanja jer bi otac u kaljavim čizmama ušao u kuću i za sobom ostavio trag dvorišta i staje. Majka je od siromaštva nastojala napraviti pristojan dom. Ako si siromašan, ne moraš biti neuredan, to ju je naučila. Dvoje gaće, ali čiste svaki dan.

I ona ima dvije kćeri. Od malih ih nogu uči svemu. Žene uvijek imaju što raditi u kući. Ako su sve napravile, onda uzmu neki ručni rad, heklanje ili pletivo. Ne može se dogoditi da žena leži i ništa ne radi. A bogami, i kuća uvijek traži neku brigu. Eto, s njenog bi se poda moglo jesti. A nije lako s dvoje djece. Jučer se susjeda opet žalila da su jurile stanom dok su bile same. Stropovi su se tresli od njihova divljanja. Ona se na njih ljutila, naravno, i danas će za kaznu dobiti krpu i glancati kuhinju i regal u dnevnom. Treba ih zaposliti, onda im na pamet neće padati nikakve gluposti.

Subotom bi navečer, nakon svega, oprala i uvila kosu. I prespavala s viklerima da ujutro frizura bude spremna za crkvu. Žena mora držati do sebe. Ona se ne šminka, naravno! Nije to za nju. Ali voli finu odjeću i frizuru. Svi se lijepo urede i pođu u crkvu. Nakon toga se priprema omiljeni nedjeljni ručak, počisti kuhinja, obriše pod, pripremi odjeća za novi radni tjedan. Ponekad ostane vremena za neki sitni poslić uz televizor. Ponekad se susjed popne k njima baš u vrijeme ručka. Voli i on njenu kuhinju. Njegova žena nije neka kuharica, a bogami ta nije otvorila škura na prozorima otkad su uselili u stan ispod njih. U mraku se sve manje vidi, kaže. Ona ima vremena sjediti i pušiti. Naravno, kad žive u polumraku, a muž joj ruča kod susjeda.

Ponekad se dogodi da svi zajedno prošetaju gradom. Nije to često jer obično ne stigne dići glavu od posla. A nekako i ne zna što bi da ništa ne radi. Ne zna ona to. Nije navikla. Što bi uopće radila, kad ne bi ništa radila. Ne zna ona sjediti i misliti, a kamoli sanjariti. Ne voli biti sama sa sobom. Tišina ju napadne i podmeće joj misli i strahove na koje zaboravlja dok riba i struže sve što joj dopadne šaka. Zato uvijek svira radio. Ili televizor govori u prazno. Tamo u prošlosti čuče mračne slike kojih se ne želi sjećati. Ponekad u krevetu prije spavanja, dok on hrče pored nje, spopadnu je mučna sjećanja i ne može im pobjeći. Nož bljesne, dijete u njoj zavrisne, užasnuto, i šćućuri se na samo dno. Nitko ne može doprijeti do njega, ona najmanje. 

Kad bi bila iskrena sama sa sobom, priznala bi da je sav taj neumorni rad,  kojim ubija svoje tijelo, jedini izlaz iz slika koje ju proganjaju. Iako tom metlom neće nikad počistiti svoj unutarnji nered, može barem do savršenstva uglancati nerede oko sebe. Toliko bar od sebe očekuje jer što uopće ima ako to nema?

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/415189733533433