Protrlja zapešća. Danas su se pojavile dvije nove urezotine, krvavo crvene. Na rubovima već zgrušane. Nagrdile su postojeće ožiljke. Spusti pogled dolje na nožne zglobove ne nadajući se boljem. Današnji končani ples potrajao je duže nego inače. Publika je bila zahtjevna i pomalo divlja.Tražila se karta više. Popravljene šminke, u zadnji čas vratili su ih na pozornicu. Idemo još jednom. Možete li, želite li pitanja su koja im nisu postavljali..
Nije im dopušteno međusobno razgovarati. Iako niti imaju kad niti bi imali što. Kratki su susreti na vratima prostorije u kojoj vješti vizažisti oslikavaju njihova lica do neprepoznatljivosti. Provode nešto zajedničkog vremena nakon predstave u tim istim prostorijama. Dok im skidaju omče i ambalažu vraćajući ih u prirodno stanje. A oni gledaju vlastite odraze u zrcalima. Pitajući se tko su te raspremljene, neprirodne lutke iz čijih očiju zjape praznine. Plaši ih predugo gledanje u njih.Jer su duboko potreseni, ranjeni i rastreseni. Takve ih zatim spreme u krevete do idućeg jutra.
Nije sigurna bi li voljela biti dio publike koja uživa u ovim groteskama. Ne vidi ih dok se njiše na pozornici. Dovoljno je da im čuje glasove. Drske, navijajuće. Beskrupulozne.
Lakše joj je biti s ove strane priče mada se prvotno ne čini tako.
Umorna je. Čeka da utone u san bez snova. Ne raduje se novom jutru.
Bila je idealan kandidat za ovaj posao. Napuštena. Bez ikoga tko bi se usprotivio i pobrinuo za njena prava, izborio za osjećaje.
Dugogodišnje iskustvo igranja uloge bespomoćnice u životu naučilo ju je slušati. Nanizala je godine provedene pod diktaturom. Najprije roditeljskom, a zatim i suprugovom. A diktatura ti lomi duh dok krckanje u cijelosti ne utihne. Uzurpira misli, oskvrnjuje tijelo.
Nikad nije bila slobodna. Svi su njeni koraci uvijek bili praćeni. Riječi kontrolirane.
U buntovnim je godinama u školskim klupama učila o revolucijama. O hrabrim pojedincima koji su imali snagu predvoditi gomile u borbi za slobodu. Tad je još tražila sebe u nadi da će se pronaći. Da će zadržati autentičnost, makar u tragovima. Svaki je njen pokušaj puča u začetku zatrt. Nije bila rođena da bude vođa, a da bi bio sljedbenik, moraš imati uzor.
Odijevaju je svakodnevno u barokno ruho. Tuđe. Sve je tuđe. I ruho i tijelo i neslobodna volja. Njeni su još samo tračci misli koji povremeno zatitraju crveno netaknutim dijelovima mozga. Titraji ne dopiru iz sjećanja, jer boljih vremena nije ni bilo. Dopiru iz viših sfera gdje obitava Stvoritelj koji ju takvu nije zamislio.
Sanja da je feniks. Da je sposobna ponovo se roditi iz pepela, slobodna od omči koje su ukrotile prirođenu nesputanost. Ostaviti ih prošlim životima.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/536375254748213