Od svih kaveza u kojima sam živjela, um je daleko najmoćniji. Iako si šapućem da sam slobodna,
uhvatim sebe kako glavom među rešetkama, zaustavljena, sanjarim o „što bi bilo kad bi bilo“.
I kad je u nekom trenutku život znao biti dobar, ipak je u mom središtu neutješno nešto jaukalo. Nije
se to moglo izgovoriti, niti imenovati. I dalje su me razdirale čežnje za bijegom, za putovanjem, za
odlaskom, bilo gdje samo da je dalje od onoga gdje trenutno jesam. Nisam, dakle, znala što je
dovoljno dobro, a to što sam bila nije bilo dostatno. Fragmentirana i sputana kao u predvorju
Danteova pakla, tako blizu razrješenju, a tako nedostižno daleko. Kao što je one koji su na zemlji
neopredijeljeni ili nikada nisu sreli boga, Dante osudio na nemir i čežnju, da ih zauvijek razdire, tako
je i moja čežnja bila pokazatelj u kojoj mi mjeri nedostaje središte.
Mijenjala sam i premještala sebe od jedne do druge sputanosti jer ismijavali su moju osjetljivost,
kontrolirali moje vrijeme, uređivali ponašanje. Kažnjavali me emocionalnim ucjenama, tjerali u
osjećaj krivnje, nagomilavali previše odgovornosti. Strogost je bio moj kavez.
Konačno sam izabirala iste takve i sama, živjela stisnuta u kutu. Nisam se usuđivala zamisliti sebe
negdje drugdje. Bio je to moj izbor i valjalo je u njemu izdržati. Priznati sramotni poraz bilo je
nedopustivo. Stid je bio moj kavez. Kad sam ga konačno napustila, izgladnjela i jedva živa, nisam
isprva vidjela da su nove rešetke tu, preda mnom, spremne jer bez njih ne znam.
Koliko sam god šipki dosad razglavila ili polomila, uvijek bi se dogodila još jedna nova, koju prije
nisam vidjela jer sam se bavila onim bližima. Putem sam im nadjela imena: strah, stid, kajanje,
krivnja, nesigurnost, nedovoljnost, uvjerenost.
I tijelo je svojevrsni kavez – ne možemo nikud bez njega, a s njime malo kuda možemo. Duša bi htjela
spojiti se, slijepiti, zajedno s drugima plivati, lebdjeti. A tijelo ograničeno umom – ne razumije. Umom
se može bježati u prošlost ili juriti u budućnost, slagati moguće dijaloge i pričati priče, kreirati
uvjerenja, bolovati od sjećanja. Sve su to nakraju samo udaranja u staklo, a istovremeno je, nešto
dalje, širom otvoren prozor.
Zato nas uistinu može zarobiti jedino ono što se u cijelosti ne može sagledati, opreke, odijeljenosti,
uvjerenja. Treba se rastaviti da bi se konačno sastavio, a prihvaćanjem sebe i svega svojega pomalo
se ucjeljuješ.
Raščlanjujem mirise, boje, okuse i zvukove – oslobađam se pisanjem. Kavezi moraju znati da su
raskrinkani jer će inače stalno biti oko mene, potpuno uvjereni da me štite ljubavlju, a ona je nešto
sasvim drugo jer ne pripada, ne zahtijeva, ne štiti. Ljubav nije opreka.
Sloboda je izbor da se živi u trenutku, bez zavaravanja. Otkad svaka šipka ima ime i sve su vidljive
odjednom, rasplinjavaju se zablude. Cijelost je most do slobode.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.