Art dnevnici: Krivotvoritelji

By | 23-04-2022
Gordana Samardžija, autorica teksta

Na zamišljenoj dužini osjećaja, njih su dvoje točke s kojima sve počinje i završava. Unutar njih širok je dijapazon nasumce nabacanih i počesto izmiješanih emocija svih vrsta. On je Sjeverni, a Ona Južni pol na globusima njihovih vlasnika. On je Mrak, Ona je Svjetlost. On je Strah, Ona je Ljubav. Njihove su uloge odvajkada zadane. Oduvijek stoje na suprotnim stranama ringa, sukobljeni ili razdvojeni moćnom sučevom rukom. Jer  tamo gdje Ona počinje, On završava. I obrnuto.

O tome je čitala, o tome su joj pričali, u to se uvjerila.

Stoga ju je istinski začudio, probudivši je usred još jedne nemirne noći, neobičan razgovor. Nije znala sanja li ili su glasovi stvarni pa se potrudila biti što mirnija i tiša kako ovo dvoje sugovornika ne bi nanjušilo uljeza i odlučilo se utišati.

Čula je dva glasa. Jedan dubok i poprilično zastrašujuć, na momente gnjevan, na momente zavodljiv. I drugi, nježan, uhu ugodan. U tonu mu blagost, ali i odlučnost. Umirujuće je djelovao na nju koja je slušala. Čak je i onaj zastrašujući znao potpasti pod njegov utjecaj.

“Ona je moja”, rekao je glasno taj isti Zastrašujući. U urliku mu je gotovo čula prijetnju. “Osvojio sam je još nerođenu. Pratio sam joj prve korake, šuljao se s njom pustim grobljima, šaputao joj u uho glasom grlice. Ona je odrasla sa mnom u srcu.” Blaga, ali odlučna začas ga je prekinula. “I sa mnom je rođena. Ona je dijete ljubavi. I ja sam pratila njene prve korake, vodila je za ruku. Što misliš da bi od nje postalo da i mene nije bilo? Tvoj utjecaj je zastrašujuć. A na nju si baš navalio. Zar ti je nije bilo žao?” Drugi glas na tren je utihnuo kao da razmišlja o postavljenom pitanju pa ipak odlučno odgovorio “Ne!” Da u sobi nije bilo toliko mračno i da ga je mogla vidjeti, zaklela bi se da je i odmahivanjem glave popratio negaciju.

“Sama me je izabrala za suputnika. Nije mi se opirala kao mnogi drugi. Prihvatila me kao da sam joj najdraže biće na svijetu. Obično me se boje.” Glas mu zadrhti od količine samodopadnosti, a njome zavibrira kao šamar. Sva se pretvori u uho. ” I za mene je ovo bilo nešto novo. Tako sam prirodno pristajao uz nju, ja velik, a ona malena.” “Ma baš!” Ponovo ga prekine Blaga, ali odlučna. “ I onda si joj još pod svoje utrpao i nedostatak samopouzdanja, i osjećaj nevidljivosti i tu neutaživu potrebu da sve što radi, radi najbolje. Znaš li koliko mi je truda trebalo da izbalansiram sve što si zakuhao?” “Nisi se morala toliko truditi”, glasno se nasmijao Zastrašujući. Čak mu je i smijeh zvučao tako. “Nisam morala, ništa ja ne moram. Ali kao da mi je neki glasić šaputao: Ne daj mu da je pojede cijelu. Ima u njoj potencijala. Ona će znati i htjeti voljeti za više od jednog. Kroz nju ćeš jednog dana progovoriti glasno da te svi čuju.”

“Ne volim kad mi se miješaš u posao. Pretjerala si onu noć kad si Zelenookog dovela u njen život. Iako priznajem da sam ostao zadivljen tvojom magičnom sposobnošću da u trenu stvoriš vječnost. Meni to ne polazi za rukom. Tad mi se počela otimati, a baš sam se lijepo dotad s njom poigravao. Najslađi su mi takvi koji se izvana brane štitom pa sve svoje sabiju unutar sebe. Vjerujući kako je unutra sigurno. Lako ih je opkoliti, vrebati. Svi se boje istog, a niotkud im pomoći nema. Malo mi je trebalo da je tada skroz slomim.”

Na spomen Zelenookog upalile su se kontrolne lampice u njezinoj glavi. Oni to o njoj pričaju. Pritaji se još više.

“Dovevši joj djecu, ponovo si mi odškrinula vrata.” “ Ah,da, mislila sam da će ih više voljeti, a manje se za njih bojati. I onda si kroz odškrinuta vrata uletio kao vihor i preoteo mi je cijelu. Previše si je stisnuo. Razbolio si je. Nije me niti vidjela niti čula. Vikala sam joj na uho, plesala sam pred njenim očima, samo bi prošla kroz mene kao da ne postojim. Tad sam se zbilja zabrinula da sam je nepovratno izgubila.” “Ja se tog razdoblja sjećam s nostalgijom”; patetično je zazvučao Zastrašujući. “Tada smo stvarno postojali samo ona i ja. Nikad me nitko nije grlio takvom snagom, očekivao sam da će ostati zauvijek moja, u mom i njenom mraku.” Uglas su izgovorili “Ne znam kako se iz toga izvukla!” i grleno se tome nasmijali.

E, ovo ju je ozbiljno razljutilo. Gle ti njih, kao dva stara prijatelja uz kavicu, smiju se zajedno njenim mukama. Dotad je već shvatila tko su ova dva lika i o čemu pričaju. Samo je čekala pravi trenutak da im se ubaci u razgovor. Čut će oni nju već.

Skoči brzo iz kreveta i upali svjetlo. Nigdje nikoga. Nisu se tako brzo mogli razbježati. Zaviri pod krevet pa u ormar. Drugdje se nisu mogli skriti. Više ih niti ne čuje. “Gdje ste sad?”, izdere se na njih. Soba odjekne prazninom i taj je eho pogodi u dušu. Iako Blaga, ali odlučna u tom trenu to nije zaslužila, ipak im oboma, bez imalo dvoumljenja, prkosno povikne: “Biram LJUBAV!!!!”.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici: