Zalutala sam, ponovno. Ovog puta u prostranstvo golog kamena. Zrak je stajao i čekao pojavu sunca iza sivih oblaka, a niski gusti oblaci maglili su pogled. Promatrala sam ovu prazninu, tražeći nešto prema čemu bih krenula. Daleko ispred mene nazirao se obris nade. Potrčala sam prema njemu, ne znajući što me ondje čeka. Kada sam bila na korak do njega, ugledah život što se vrtoglavo penjao u visinu.
Pojavio se u obliku drevnog drveta, širokog, nezgrapnog. Njegova stara, tvrda kora kroz godine je stvorila tri oblika.
Jednu lubanju što se praznih dublji strmoglavljuje natrag prema kamenu iz kojeg niče, lice što proždire lubanju i treći nejasni oblik što raste ponad drugoga, vrebajući ga poput zvijeri.
Gledala sam u to neobično drvo ispred sebe, pokušavajući odgonetnuti njegova obličja.
„Tko si ti?“ upitah, ne očekujući odgovor.
Ono drugo lice, što se visoko uzdizalo, nasmiješilo mi se. Protrnula sam, u nevjerici.
Korijenje se nemirno promeškoljilo. Čulo se lagano pucanje kamenja pod težinom ovog čudesnog drveta, a zatim glas tako dubok, da sam pomislila da dolazi iz samog srca planete.
„Ja sam kolo što se iznova okreće.
Sat koji nikada ne staje.
Knjiga koja se uvijek piše.
Obelisk što dotiče nebesa.
Ja sam krotitelj u cirkusu Svemira,
Klupko koje ne možeš otpetljati.“
Očarana, zanesena, zapljusnuta, osjetila sam sav smisao njegovih riječi.
„Pruži mi uvid u svoja sjećanja“, zamolila sam, puna nade.
Nježno me pogledala lubanja što je u padu još uvijek nosila dio stare snage. U njezinu pogledu vidjela sam prošlost svih ljudi, što su se u sekundi izmijenile pred mojim očima. Svi ti životi, pobjede, porazi, smrti. Sve stare žalosti, radosti i strahovi, sada su konačno zaplovili putem prema prošlosti.
Drugo lice i dalje se smiješilo. Ono nije niti u jednom trenutku skrenulo pogled s mene.
„Ne opterećuj se sjećanjima“, reče mi onaj duboki glas. „Pruži pogled prema onome što gleda tebe.“
Pokušavala sam gledati u nasmiješeno lice, ali mi je pažnju krao onaj treći oblik. Djelovalo je tako mistično, puno neotkrivenog znanja, za kojima sam žudjela. Uzalud sam tražila njegov pogled. Izmicao je mojim radoznalim očima, istovremeno mijenjajući svoj oblik, veličinu, smjer kretanja. Dugo sam ga lovila, nastojala predvidjeti njegove korake, dok konačno nisam odustala. Budućnost k’o budućnost, uvijek se voljela kititi tajnama, ljubomorno ih čuvajući od znatiželjnih pogleda.
Vratila sam pogled na nasmiješeno lice i zagledala se duboko u njega. Ono me je i dalje gledalo, pratilo, motrilo. Dopustila sam da mi se približi, a ono me nagradilo toplinom. Pozvalo me je u zagrljaj i ja sam dotakla njegovu hrapavu koru. Osjetila sam podrhtavanje tla. Korijenje se uzdiglo iz kamene površine i nježno me obgrlilo, vezujući me tako za sebe. Prepustila sam se transformaciji, simbiozi od koje ćemo zajedno procvjetati.
Konačno sam dozvolila sadašnjosti da diše punim plućima.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Pisanjem protiv tuge”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/386097649775975