Art dnevnici: Ljestvica ljubavi

By | 25-01-2022
Snježana Radetić, autorica teksta

Kad bi zacrtala cilj, onda nije odustajala, već bila uporna u svemu što je za taj cilj bilo potrebno napraviti. Kao recimo upisati fakultet, iako bi svi bili sretni da se to nije dogodilo. Ili dobiti stipendiju. Ili se izboriti za djecu usprkos svemu. Veliki ciljevi bili su praćeni velikom upornošću. Bili su skretnice. Jedan loš potez i život bi mogao otići u sasvim drugom smjeru. 

Međutim, nije imala osjećaj da ju u svakodnevici krasi upornost. Kad pogleda unazad, čini joj se da je njen život zapravo plivanje kroz niz prilagodbi koje ju nose iz dana u dan. Iako nije uporna oko malih ciljeva, opet ponekad sama sebe iznenadi kad prelomi i odlučno zapne. To obično bude potaknuto nečim emotivnim jer kod nje emocije uvijek prevladaju i pobijede sve razumske razloge.

Kažu da je umijeće ljubavi najvećim dijelom umijeće upornosti. Možda joj zato u ljubavi baš i ne ide. Vjerojatno je uporna u krivim stvarima. I što bi uopće značilo da ti u ljubavi ide sve od ruke? Kako li sama sebe uspije zarobiti u takve floskule, naslijeđene obrasce razmišljanja. Iluzorno je težiti stalnom uspjehu u bilo čemu, a kamoli u odnosu. Ona je uporno htjela ostati u nekim odnosima, to je činjenica, ali su potezi, koje je za taj cilj vukla, drugima bili neprihvatljivi. 

Ma, duboko u sebi zna ona što ju zapravo muči. Oduvijek je gladna ljubavi. Još iz najranijeg vremena kad je nasušno trebala potvrdu da je voljena i prihvaćena. Što god da se tada, u tom djetinjstvu događalo, ona se sjeća samo da joj nije bilo dovoljno. Tako je i ostalo čitav život. A ona je, odrastajući, ljubav zahtijevala kao dijete u tijelu odrasle žene. Tko bi ju mogao razumjeti kad ni sama sebe nije mogla? Njeni muškarci nisu pa je ona trajno ostajala gladna. Kad joj očekivanja ne bi bila ispunjena, pribjegavala bi manipulaciji, pasivnoj agresiji, djetinjim ljutnjama. Uporno bi inzistirala da joj nahrane očekivanja, a nije znala ni sebi samoj artikulirati svoju temeljnu potrebu. Živjela je naslijeđeni, naučeni obrazac, pritom ne razmišljajući previše, dok se nije počela spoticati o prepreke. Njeni su muškarci bili nepokorivi, a ona se ponašala kao da ih želi savladati, želeći uvijek biti u pravu. Pa bi često pobjeđivala kao osoba, ali je stalno gubila kao žena. A sve što je zapravo htjela bilo je da bude žena, da pripada i da ju se obožava. I za to je činila niz ustupaka, udovoljavala, samo da dobije ono što joj je životno neophodno. Sve je to jedan te isti obrazac, onaj s početka, iz najranijeg djetinjstva. Slamaju te gdje si autentična da te prilagode do poslušnosti. A onda ona to isto ponavlja i provodi sama na sebi jer ne zna drugačije doći do prihvaćanja. Prilagođava se iako ne želi, udovoljava protiv svoje volje. Slama sama sebe, a istovremeno očekuje da ju ljubavlju potvrđuju. Ona ne zna tko je zapravo ispod svih tih naučenih ponašanja i tko se krije ispod svih tih životnih naslaga? Možda su upravo ti povremeni proboji upornosti pokazivali nju, kakva bi bila da ju nisu čvrstim odgojem ukalupili. 

Uostalom, nije sama sebe poznavala, nije znala voljeti sebe. Kako očekuješ da te drugi voli na maksimumu, ako ti sama sebe ne voliš? Od jedan do deset ti sebe voliš tri, a očekuješ da te drugi vole deset. Pa ni ti ne znaš voljeti deset! Zar nije paradoksalno očekivati od drugih više no što sama sebi možeš dati!? Sve su to redom bili neuspjeli pokušaji da ispuni praznine koje nosi otpočetka sebe, a ona je utvarala da je to ljubav. 

Ipak, svi neuspjesi nisu je pokorili, samo su je izazvali da kopa i traži i analizira. Da raskopa sve, konzervira nalazišta i da ih opet zatrpa. Kao arheolog. Upoznati sebe, skrbno se pobrinuti za svaki otkriveni djelić, razumjeti što s čim ide, a onda sve to ponovo zatrpati. Tako će se sačuvati. I moći dalje. Hrabro. Voleći se. U tome treba ustrajati.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici: