Art dnevnici: Manipulacija

By | 28-02-2022
Snježana Radetić, autorica teksta

Iz vlastitog iskustva rekla bih da je, u hijerarhiji i linearnosti, manipulacija sveprisutna. Teško ju je izbjeći. Ako ju iskusiš u djetinjstvu, neminovno ju preuzimaš kao obrazac i pronosiš dalje. Naučeno skrivaš rane pred samim sobom, pred svijetom se pokazuješ jakim, hraniš se tuđim bespomoćnostima i prešućivanjima. Sve dok te tuđi otpori ne raskrinkaju. 

Kad osjetim da me nečija manipulacija ljuti, znam da je ista takva moje oružje. U tuđim grijesima koji me ljute prepoznajem svoje. Imam izbor da promijenim sebe ili ostanem u obrascu. Razlika je samo u tome što nakon toga to svjesno radim. 

Svjesna manipulacija zlo je za drugog čovjeka. Sve dok je nesvjesna imaš šansu da ti bude oprošteno. Imaš šansu da se iskupiš svojom promjenom i nađeš bolje puteve do drugoga. Ako ih želiš naći, moraš gledati u sebe. Ako ih ne želiš naći, onda razvijaš strategije kako ovladati ljudima. Što želiš uopće –  vladati ili živjeti?

Manipuliramo jer želimo kontrolirati svijet oko sebe, podrediti tuđe postupke svojoj ugodi, samo neka je kako mi hoćemo. Najsitnijim potezima tijekom dana višestruko posežemo za kontrolom. Parabola o kamenovanju priča je o tome: Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi! Onaj tko uzima kamen u ruku uzima si pravo kontrole. Zar ne činimo to svaki dan? Odlučujemo za druge, presuđujemo i prosuđujemo, nabacujemo se na njih svojim kamenjem i nastojimo tuđi život skrojiti po svojoj mjeri.

Istinski i duboko zaboli manipulacija najbližih. Tu sam još uvijek tanka. S ostalima se znam nositi sve bolje. Sve što više volim sebe, sigurnija sam tko sam i ostavljam sve manje prostora drugima da kontroliraju moje vrijeme, moje postupke, moje mišljenje. Sve što više volim sebe, jasniji su mi drugi u svojim providnim postupcima. Mogu im se prilagoditi kad to želim, kad ih osjećam i vidim njihovu ranjivost kao svoju. Mogu ponuditi da se sretnemo na pola puta jer ćemo se tako potrošiti podjednako. Ali uvijek kad osjetim da sam povukla više, znam da sam u neravnoteži i da će naša vaga pretegnuti, a ja se osjetiti iskorištenom ili prevarenom ili iscrpljenom. Sve manje im dozvoljavam da me iscrpljuju. Ne dam im da me zaustavljaju ili ograničavaju. Kad sam sama sebi dozvolila slobodu, tko mi ju više može oduzeti?!

U ovom trenutku stojim na mjestu kristalne jasnoće. Kao da me odjednom netko iz helikoptera spustio ravno na ledinu. Uokolo šuma a nada mnom plavi beskraj bez oblaka. Prepuštena sama sebi mogu krenuti kojim god putem želim, ali svakim moram kroz šumu. Moj je izbor: mogu krenuti odmah da što prije nađem vatru, život, druge ljude, zajednicu, a mogu i ostati, uživati u tišini, stablima, nebu, pticama. I to je moja zajednica. Mogu rastegnuti vrijeme tako da se spojim s trenutkom i duboko ga udišem, da ga zapamtim. 

I mogu krenuti ako želim. Ali ne moram. Mogu se kretati kao žrtva ili kao istraživač ili promatrač. Mogu na ledinu postaviti svoju zastavu, izgraditi nastambu, ograditi i kamenjem braniti svoj teritorij. Ili mogu biti stablo, trava, nebo, ptice. Reći sebi da nema žurbe jer život se događa sada i ovdje, nikada tamo negdje drugdje u jučer ili sutra. Mogu proklinjati pilota koji me je prepustio divljini ili mogu blagoslivljati priliku za nova iskustva. Sve je moj izbor. Spremna sam za život bez žurbe.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici: