Art dnevnici: Maslačak i maslina

By | 17-04-2022
Janja Miljavac, autorica teksta

Na proplanku kraj mora živi stoljetna maslina. Ukopana na istome mjestu od kada zna za sebe nagledala se vjetrova i zima, izlazaka i zalazaka sunca, kiša koje je nekada jedva dočeka živa. Pustila je korijenje duboko tražeći kapi vode u sušnim danima. Odbacila je poneke grane kada se u dugim zimama nije mogla brinuti za njih. U svom dugom životu, dužem od bilo kojeg ljudskog, zadesile su je svakakve nedaće ali i mnoge radosti. 

U podnožju masline već nekoliko proljeća živi maslačak. Došao je nošen vjetrom. Njezine krošnje sjenica su mu za toplih dana. Čuvaju ga i od kiše, koja je pogubna za maslačke kada se nakon cvatnje pretvore u nježna klupka bijelog sjemena koje svi volimo otpuhivati. 

Maslačak je najmlađi na proplanku i često započinje razgovore s maslinom. Uvijek joj se iznova čudi koliko je stara i nije mu jasno zašto izdržava teške zime, zašto se ne vraća svakog proljeća, poput njega, kad ima dovoljno sunca i kiše, kad nema snijega.

„Maslino, koliko si zima prezimila do sada?“

„243 duge zime maslačak.“

„To mora da je bilo teško, gotovo nemoguće. Ne razumijem zašto se bespotrebno mučiš.“

„Nije bespotrebno maslačak. Ponekad treba izdržati nedaće koje nose zime da bismo se vratili jači u proljeće.“

„Ali ja ne izdržavam ništa, vraćam se svake godine s istim vjetrom na istu livadu bez da izdržim zimu, a ti se sa stoljetnim trudom nalaziš na istome mjestu, a uz to i trpiš. Hladnoću, snijeg, divlje životinje, ljude koji ti kradu plodove. Ja niša ne dajem, ali ništa ni ne uzimam. Dobro mi je postojati dok je lako i nestajati kada je teško.“

„Istina, nekada je teško. Zime mogu biti duge i hladne. Nema hrane, ono malo plodova što ostane nakon ljudi, pojedu životinje. U mom deblu vjeverice rade rupe u kojima se skrivaju od snijega. Vjetrovi mi lome grane, mraz ledi listove. Ali ne vidiš jednu stvar maslačak. Nakon svake zime, ja sam jača. Vraćam se s više grana, više lišća, dublje mi je korijenje. I svaka mi je zima lakša i više u njoj uživam. Ne moram nestati da bi mi bilo dobro. Moram izdržati samo malo više nego mislim da mogu i korijenje će me pratiti. Rastem i pobjeđujem zime. U njima se više ne zaleđujem, u njima mogu uživati. Ti zime izbjegavaš i propuštaš sve ono što život čini životom. Zbog toga što izbjegavaš teške situacije, nikada nećeš iskusiti istinsku radost. Istinska radost nije samo u sunčanju na proljetnom suncu. Radost je kada se potrudiš, kad zapneš, kad ostvariš nešto veliko što nisi mislio da možeš, kada pobijediš okolnosti, a ponajviše samoga sebe.“

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/504895637896175