Art dnevnici: Motivacijski dijalog

By | 11-01-2022
Lorena Vučetić, autorica teksta

“To nije bilo nešto što sam željela, ali možda sam upravo to trebala.”

Zanimljiv početak, svidio joj se. Uh, ta trema, hoće li ikad proći? Taj osjećaj stiskanja u želucu… i lupanje srca, nije li dovoljno da lupa brže nego inače, mora li lupati toliko jako. Kao da će iskočiti… i pobjeći, što dalje, daleko od… 

DIN DIN DIN, prekinuo ju je poznati joj zvuk zvona koji najavljuje početak. Više nema vremena, mora krenuti. Poravnala je suknju i još jednom pogledala svoj odraz u ogledalu. Bila je zadovoljna. 

Odmaknula je zastor… gledalište je bilo prepuno. To ju je ohrabrilo. Sjela je na fotelju, pogledom obuhvatila čitavu dvoranu, te krenula…

INA: To nije bilo nešto što sam željela, ali možda sam upravo to trebala. Dogodilo se to i nekoliko puta. Nekoliko? Rekla sam nekoliko? Bilo je jako puno takvih  situacija i događaja… svaka je bila jedno veliko iznenađenje, poneke su bile šokantne, a bilo je i onih koje su bile tužne, jako tužne… Bilo je i zabavnih priča. Hmm… na njih kao da zaboravimo, omotamo ih i pospremimo. Zanimljivo… 

S desne se strane pomaknuo zastor iza kojeg se pojavila ERSA, šlampavo ulazeći u improvizirani dnevni boravak, te zapela za vazu s cvijećem:

ERSA: Dobro, koji pametnjaković na sred puta ostavlja vazu s cvijećem? Ne bi li vaza trebala stajati u nekom kutku prostorije, daleko od nogu prolaznika, a ne ovdje, tu… hej, ti si već ovdje… drago mi je da si već došla. Ne bih voljela da sam došla prva. Jesi li već počela? 

INA: Jesam, počela sam… (rekla je to gotovo ljutito, nije voljela kad je Ersa kasnila, a ona je baš uvijek činila upravo to)

ERSA: O dobro, dobro… gdje si stala? Mislim, kako bi znala pratiti?

INA: Upravo sam objasnila kako su se u životu često događale priče koje mi nisu izgledale kao da su se trebale dogoditi…

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

ERSA: Da, da, da, poznato mi je to. I onda mi pametni ljudi kažu: tko zna zašto je to dobro, ja, naravno, na to totalno poludim jer mi nije jasno kako mi tako nešto mogu reći… što je njima… mislim…

Ina je ignorirala Ersinu reakciju, te nastavila..

INA: I zašto kad nam se dogode pozitivne i zanimljive priče, na njih zaboravimo… ne znam objasniti zašto je to tako. Možda jer se koncentriramo na one negativne situacije, one ostavljaju neki jači i trajniji utisak. Možda jer od njih učimo, lekcije dolaze jedna za drugom. Kao da odaberu najnezgodniji trenutak, a ustvari, dođu u vrijeme kad smo spremni. 

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

ERSA: (zakolutala je očima) Nemoj sad i ti o tome…

INA: Ali tako je, spremni smo čuti ono što trebamo čuti i spremni reagirati onako kako trebamo reagirati. Pa savršeno, nije li?

ERSA: Kako da ne… ok, spremni smo čuti u pravo vrijeme, i što dalje s tim?

INA: Pa evo, ja, na primjer, kad se takvo nešto dogodi, razmislim zašto se to baš tako dogodilo, podsjeća li me to na neku situaciju koja se dogodila u djetinjstvu…

ERSA: Ček’, ček’, što sad ima veze je li se dogodila u djetinjstvu?

INA: Pa ima veze, naravno da ima. Jer reagiraš onako kako si reagirao kad si bio jako maleni. Identično. Jedino što si sada odrasla osoba, ali reagiraš kao maleno dijete koje je nekako zarobljeno u tebi. Kužiš sada?

ERSA:  Hmm, pa da, mogla bi se reći da kužim. Znači, sad ti meni nešto kažeš što me rastuži, ja reagiram kao malena djevojčica jer sam i tada tako reagirala?

INA: Da, jer nisi s tim djelom sebe radila, nisi ga prihvatila kao dio sebe, gurala si ga i željela si da nestane. Vjerojatno jer si dobivala takve poruke iz tvoje okoline. Možeš li se sjetiti takvih trenutaka?

ERSA: (razmišlja) Sjećam se, sjećam se da sam često slušala: ne smiješ biti ljuta, to nije lijepo, ili zašto sad plačeš, pa nemoj plakati…

INA: Baš to, odrasla si u osobu koja i dalje smatra da nije lijepo biti ljut i da ne treba plakati ako ti se plače. Zato, kad ti se dogode neke situacije, i u život ti uđu određeni ljudi, oni su tu samo kako bi te podsjetili na čemu trebaš raditi, odnosno što kod sebe trebaš prihvatiti. 

ERSA: Ahaaa, tako to ide… pa, moram priznati, ima logike, ima logike.

INA: Naravno da ima. 

ERSA: Što kad te neko jako naljuti, i najradije bi ga, onako pojela u jednom zalogaju?

INA: Da, tada nije lako. Npr. ja tada čekam da me prođe ljutnja. To traje i nekoliko dana, ovisi o kome je riječ i o čemu se radi. Kad se umirim i ne osjećam toliko jaku ljutnju, tada razmišljam zbog čega me to toliko naljutilo, i obično povezujem s  nekom davno proživljenom situacijom. Samo što se te neke situacije znaju maskirati, nije baš sve kristalno jasno, situacije nisu identične, pa priču treba sagledati iz šire perspektive.

ERSA: Ma kakve sad šire perspektive, kakve maskirane situacije, ja te ništa ne razumijem?

INA: To znači da je na primjer tvoja mama dok si bila malena, reagirala na određen način, koji je tebi smetao ili te rastužio, ili bi bila na nju jako ljuta, a to nisi smjela izreći. Sad, kao odrasloj osobi, može ti se dogoditi da netko tko ti je autoritet, kao što si nekad doživljavala roditelje, kao npr. šef, reagira na sličan način,  i kod tebe izazove neki isti neugodan osjećaj. Analizirajući zaključuješ da je ta osoba, tvoj šef, ušla u tvoj život kako bi osvijestila emociju koja se javlja i kako bi mogla nju prihvatiti. Je li ti sad malo jasnije?

ERSA: Jako malo…  mislim da je to sve jako komplicirano..

INA: Je, komplicirano je, ali kad jednom otkriješ odakle dolaze određene emocije, to ti bude kao vjetar u leđa da nastaviš i dalje otkrivati i učiti o sebi. Evo, ispričat ću ti još jedan primjer kako bi lakše shvatila kako emocije mogu biti maskirane. Uzmimo na primjer da na sastancima koje vodi netko koga smatraš autoritetom, o nečemu  priča, a ti se ne slažeš s onim što on iznosi, ali nemaš dovoljno hrabrosti da se suprotstaviš, te poslušno klimaš glavom. Nakon nekog vremena ne sviđa ti se više tvoja reakcija, nekako nisi autentična i to ti počinje smetati. Ako malo bolje razmisliš, u obitelji si se tako znala osjećati, nisi imala pravo iznijeti svoje  mišljenje, a ako se netko suprotstavio roditelju, ti ili tvoj npr. brat/sestra i reakcija je bila negativna, ti povežeš da će se svaki put dogoditi nešto loše kad budeš iznijela svoj stav koji se ne slaže sa stavom određenog autoriteta, kužiš?

ERSA: A haa… (razmišlja) a haaa, tako to ide… hmm to traži od mene puuno razmišljanja…

INA: Istina, ali kad tako počinješ otkrivati emocije i svoje reakcije, bit ćeš zahvalna na svakoj prilici iz koje možeš nešto naučiti. 

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

ERSA: Vjerujem da imaš pravo, jedino što mi to izgleda dosta komplicirano… mislim da bih jako brzo odustala i vratila se na staro. Krivila sve i svakoga jer se loše osjećam, to mi nekako lakše ide, i to mi bude baš super… (veselo je nastavila)

INA: Trenutno bi se dobro osjećala, ali na dulje bi vrijeme bila nezadovoljna i ne bi znala odakle to nezadovoljstvo dolazi. Na tom putu bi dobivala i potvrde ljudi koji te okružuju, ono bi te poticali da se krećeš u pravom smjeru, naravno da je bitno da su ljudi s kojima se ugodno osjećaš, i koji na tebe djeluju motivirajuće.

ERSA: Priznajem, uvjerila si me,  za mene je bolje da na takav način počinjem promatrati okolnosti i situacije. Vjerujem da mi neće biti lako, i da ću ponekad željeti odustati, ali znam da ćeš ti biti uz mene kako bi mi pomogla i motivirala me. 

Izvor: Lorena Vučetić, autorica teksta

INA: Naravno da je tako, tu sam za tebe, pomoći ću ti koliko bude trebalo. Drago mi je da si pristala na otkrivanje zaključanih dijelova sebe koji jedva čekaju izaći i tamnog kutka.

Zagrlile su se, publika je zapljeskala.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/109342307451512/posts/445650187154054/