“Tko si ti?”, konačno se odvažih upitati. Zaustavih se nasred prepunog trga i okrenuh gledajući ga ravno u oči.
Ako i ima loše namjere, neće se usuditi učiniti mi nešto nažao među tolikim ljudima. Ovo me neobično biće prati danima. Skrivanje mu nije namjera. Kao da želi biti viđeno. “I zašto me danima slijediš?” Zagonetno mi se osmjehne.
“Tek si me sad primijetila?” Njegovo me pitanje navede na promišljanje. Jesam li ga stvarno tek nedavno primijetila ili nisam dosada uspjela osvijestiti osjećaj da me već duže vrijeme netko promatra.
Ljudi nas u prolazu čudno pogledavaju. Kako i ne bi, uistinu razgovaram s čudnim svatom. Nije odjeven po posljednjoj modi. Odjeća mu se neobično prelijeva u duginim bojama. Pomalo prevelika i neprikladna za dnevne izlaske. Kosa razbarušena i protkana zlatnim.
Ako me je već odlučio pratiti, mogao je biti i manje upadljiv.
Pokušavam mu odrediti godine. Ne ide mi baš najbolje. Figura mu je vitka, lice mladenačko, ali kad mu pogledaš oči, biblijske su.
Nešto me u tom pogledu natjeralo da ga pozovem na kavu u obližnji kafić. Biram malo mračniji i udaljeniji kutak. Ovo je ipak mali grad s brzoputujućim pričama.
“Dvije kave, molim Vas”, kažem konobaru. I on me čudno pogledava. Moj se sugovornik glasno nasmije. “Čudiš se njegovom pogledu? On me ne vidi. Kao ni ljudi na ulici. Oni vide samo pristojno odjevenu, naizgled normalnu ženu koja razgovara sama sa sobom. Ja nisam dio njihovih života.” Sve sam zbunjenija. I znatiželjnija. Zamolim ga da zamijenimo mjesta pa okrenem leđa začuđenim pogledima. Osjećam se sigurnije, odvojena od ostatka svijeta vlastitim štitom. I voljnija postavljati pitanja kojih ću, kako mi se čini, imati napretek. “Još mi nisi odgovorio ni na pitanje tko si ti?” Ponavljam se. Čekam odgovor. Dugo me gleda kao da od mene očekuje više. Shvaćanje.
Šutim.
“Ti si rođeni introvert odjeven u ruho ekstroverta. Tuđim rukama. Poznatim rukama. Stoga se često ne prepoznaješ i tražiš si razbacane dijelove. I zato ti je toliko trebalo da prepoznaš moje prisustvo u tvom životu. A ja sam tu oduvijek. Ja sam Smisao tvog postojanja na ovom svijetu.” Zastane. Čeka da reagiram. Da se ustanem i odem, jer sam preozbiljna da bih povjerovala u ovakve priče. Ne odlazim. Nešto me u dubini njegovih očiju drži prikovanu za neudobnu stolicu.
“Svaki čovjek ima svoj vlastiti smisao. Nečiji je smisao slaganje i prebrojavanje hrpa šarenih papira različite vrijednosti. Ili ispijanje medenog čaja iz okrhnute šalice koji miriše na djetinjstvo. Nekome je to pogled s pozornice. Kolodvori i aerodromi. Ili prodavanje magle u skupim odijelima.
I zato sam JA vidljiv samo tebi. JA sam TVOJ Smisao.
I moram ti priznati da u našim krugovima slovim kao vrlo uspješan lovac. Mnogi od nas Smislova love svoje ljude cijeli život. Nikada ne uspiju doprijeti do njih. Uvjeriti ih. Utješiti. A ja, ja sam već dugo jako blizu tebe. Bio sam tu čak i u tvojim najtežim trenucima. Onda kada nisi vjerovala u moje postojanje. Već dugo sam pronađen, a naizgled neprimijećen. Jer su te pogrešno učili da smo mi neka mitska bića koja zrače drevnom mudrošću i govore filozofskim sintagmama, a ne sasvim obični, mali, a veliki, od svakodnevnih sitnica sastavljeni.
Ja sam tebi tvoja šarolika obitelj. Građena od starih i bolesnih. Mladih, lijepih i pametnih. Djetinje razigranih. Ja sam tebi ta nepresušna ljubav koju gajiš i braniš do posljednjeg daha. Tvoja probrana, dinamična skupina prijatelja koje približavaš i odmičeš po vlastitoj procjeni. Putovanja na nepoznata mjesta koja te iznova plaše, a istovremeno uzbuđuju. Kojima hrabro širiš vlastite granice bježeći od skučenosti. Ja sam tebi i tvoj posao gdje zdušno dijeliš osmijehe i savjete dajući više od zadane vrijednosti. Tvoja rijeka i tvoja šuma. I imam sposobnost da sutra budem nešto potpuno novo, jer ja sam sve ono što te čini sretnom i ispunjenom.”
Gledala sam ga u oči s tolikom pažnjom da sam osjetila prelijevanje i stapanje. Kao da smo u trenu postali jedno.
Na stolu su ostale dvije ispijene šalice kave.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.