Art dnevnici: Neraskidivo

By | 27-10-2021
Gordana Samardžija, autorica teksta

Rođeni s par godina razmaka. Živjeli par kuća udaljeni jedan od drugoga. Gutali prašinu iste ulice, dijelili prijatelje i dječje igre. Odrastali u klasičnoj maniri prigradske djece. Koliko li je takvih?

Površno gledajući – nespojivi materijali za dugogodišnja ozbiljnija prijateljstva. Vladimir, dijete iz skromnije radničke obitelji koja odgaja više potomstva nego li je to uobičajeno, Marko, sin jedinac, na rubu razmaženosti, kojemu su, da su htjeli, roditelji mogli priuštiti gotovo sve. Dugogodišnje trčanje jedan uz drugoga zelenim travnjacima za kožnom igračkom uvijek upitne kvalitete i  dijeljenje mirisa u muškim svlačionicama povezalo ih u čvrstu, obećavajuću cjelinu.

Djetinjstvo i raniju mladost obilježila su im trčanja za loptom, a kasnije godine trčanja za djevojkama, bilo da su im kasom prilazili ili od njih galopom odlazili. Njihovi su se muški mozgovi vrlo jednostavno nosili sa životnim izazovima dok ih nije uzmiješala ženska logika. 

Ljubav često dolazi nepozvana pa onda očekivano i neočekivano promijeni živote, kako novootkrivenog ljubavnog para, tako i onih oko njih. I kako to obično biva u životu,  i ovu je simbiozu poremetila nepredviđena ljubav. Marko se na samom početku svoje punoljetnosti naizgled bezazleno zaljubio. Po tko zna koji put. Kao i sve njegove dosadašnje ljubavne priče, mislio je, ljubit će slatko, trajat će kratko. Ali Gabi nije došla u njegov život da bi otišla. Došla je da ostane. 

Njih dvoje polako su gradili svoj mali svijet, vidljiv prostim okom i najnezainteresiranijem promatraču. Vladimir je sve preplašenije promatrao ovu nepozvanu pridošlicu. Srušit će jedan odnos godinama građen. Ljubomora nije odlika samo ljubavnih veza pa se uvukla potiho i između njih. Trudio se, koristeći sav svoj utjecaj koji je dosada, kao stariji i poprilično promišljeniji, imao na svog prijatelja da razdvoji nerazdvojivo.  U Gabi je vidio samo prijetnju i ništa više. Zbog nje će izgubiti prijatelja. I napravio najnepromišljeniji čin koji je mogao, natjerao prijatelja da bira! Iako izbor nije ni postojao. Marko je izabrao. Nije to bila igra s pobjednikom. U svakom slučaju, Vladimir je nakon mnogo mjerenja i vaganja shvatio da prijatelja može vratiti samo na jedan način, prihvaćajući Gabi. 

Odraslo se uz potmulu grmljavinu granata. Oženilo se pa kumovalo, rađala se djeca uz još kumovanja. Spone naizgled sve čvršće. Prepreke, međutim, sve veće.

Marko, nakon nekoliko propalih poslova, prihvatio dotada najzahtjevniju, ali sebi najdražu ulogu oca na puno radno vrijeme. Mirno i zadovoljno provodio dane u mijenjanju pelena, smišljanju zdravih ručkova, a kad su djeca dorasla do škole, ljubeći ih na odlasku i dolasku. 

Vladimir postao nedodirljivi magnat s kravatom, sve bogatiji pa moćniji, sve razvedeniji i zanimljiviji cijeloj plejadi opskurnih likova. 

Marko je otkrio u sebi emotivca zaljubljenog u svoj život, svoju djecu i svoju ženu. Može i obrnutim redom. Vladimiru je to bio odraz slabosti. Marko je svoju kreativnost izražavao slikajući morske motive, plava neba i mora, zalaske sunca i brodove u oluji. U Vladimirovu životu vrijednost se mjerila samo količinom utrošenog rada, a kasnije i za to dobivenog novca. Marko je, bez obzira na težu bolest koja mu je promijenila navike i presložila prioritete i pogled na svijet, ili na malu, ali nekim čudom uvijek dostatnu količinu novca kojom su raspolagali, uživao znajući cijeniti vrijednost onoga što je imao pored sebe. Vladimir pak nije ni znao,  bez obzira na količinu novca koji nije mogao ni prebrojati i količinu ljudi koji su se svakodnevno koristili njegovim imenom, neki da ga blagoslove, neki da ga prokunu,  da je u svom životu u potpunosti odustao od uživanja. Da plovi sve mutnijim vodama bez smjera s odavno neupotrebljivim kompasom i da gubi sposobnost prepoznavanja vrijednosti pa samim tim i pravih prijatelja.

 Od zajedničkih tema ostao im samo nogomet. Iako je i to postalo nedovoljno.

Marko je, u trenutku kad mu je najviše trebala pomoć, naivno ruku ispružio prema najboljem prijatelju ne vidjevši kroz svoje ružičaste naočale kako je odavno izgubio njegovo poštovanje i da pomoć neće dobiti. Gledao ga je istim očima kao jučer, očima punim povjerenja u zajedničko odrastanje. Onog trena kad je ispruženu ruku punu lažnih obećanja morao vratiti nazad, prva ga je stigla nevjerica. Ovo nije moguće, ovo se ne događa! Branio je prijatelja pred obitelji i ljudima, ali ipak najviše i najduže pred samim sobom. Zatvarao oči od očitog. Nakon toga svom silinom stiglo je i poniženje, pa bijes i ljutnja i na kraju razočaranje. Ni sila gravitacije nije toliko moćna kada nam netko počne padati u očima.

Godine su prolazile u šutnji. A moglo se toliko toga izreći. Prilika nije bilo, ostale su iza njih. I kad bi ih bilo, u koje od lica reći nešto čovjeku koji ih, naizgled, ima bezbroj. A vjerovao si da poznaješ ono pravo! 

Vladimirovo mjesto u Markovom srcu nitko nije mogao nadomjestiti. Nad tim je dijelom uzeo doživotnu koncesiju iako već dugo bez ikakve naknade. Zaključao ga da nitko ne može ući i sakrio ključeve.

Ali protok vremena ipak donese mudrost. A Marko je lako oprostiva osoba. Pa je onog trena kad se Vladimir, bez trunke ponosa i lažnih opravdanja vlastitih postupaka, odlučio vratiti u njegov život,  pružio ruku. Otključali su se i otopili zamrznuti dijelovi njihovih srca, kao u bajci uklonjeno trnje i probuđeni dvorjani, očišćena prašina i upaljeno svjetlo. 

Treba još samo pronaći način za pomirenje dva dijela Markove duše. Ali kad u nečijem srcu stanuješ vrata do vrata, dobrosusjedski odnosi itekako su potrebni.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/399106235141783