Art dnevnici: Novogodišnja bajka

By | 28-11-2021
Gordana Samardžija, autorica teksta

Na zidovima njihove kuće i obiteljskim albumima nema svadbenih fotografija. Ni mladenke prozračnim velom prikrivenog sramežljivog lica… ni mladoženje u svečanom, po mjeri skrojenom, odijelu . Nisu ih u novi život ispratile tambure. Nisu ih zasipale šarene konfete. Nije bilo cike ni veselja ni revnih čestitara koji čekaju svoj red. Bacanja buketa u uvijek pogrešne ruke. Tek dva potpisa uz njihove. Sami su tako izabrali. Ili su ih na to natjerale životne neprilike. Svejedno. Bio je to samo crveni pečat na davno obećani zavjet ljubavi. 

A počelo je baš kao u jeftinom ljubavnom filmu s nižerazrednim glumcima. Koji bi teško našao, a još teže zadovoljio, iole zahtjevniju publiku ni da se za premijeru ulaznice badava dijele … Jer je ljubav na prvi pogled samo tlapnja maštovitih. Znanstveno nedokazan predmet podsmijeha. 

Ta kako je moguće da, na sasvim slučajnom mjestu, u gomili, većinom nepoznatih ljudi, dva srca na prvu usklade ritam. …

Oboje još gotovo djeca, a ipak kompleksni u svojoj suštini kao i sva ljudska bića u bilo kojoj dobi. I tako različiti.

On, željan primanja i davanja pažnje, društveno aktivan na svim pozornicama. Lako i površno zaljubljiv. Kockar za stolovima tuđih osjećaja. U stalnom traženju sebe u drugima. I tad s jednom u slijedu, koja mu nije pristajala niti kasnije nedostajala.

Ona, umorna od isplakanih suza za prvom, malo ozbiljnijom ljubavi. Razočarana i povrijeđena. Željna  osvete i čvrsto djetinje riješena da u to ime podjarmi čitav muški rod. Romantična duša u vječitom čekanju onog nekog baš svog, rastrgane vjere da takav postoji. 

“Pusti mi pjesmu”, zamolila ga je. Naježila se uronivši u toplinu osmijeha i zelenilo pogleda. I danas se može zakleti da se u tom trenu Zemlja prestala okretati. Da su kazaljke sata zaustavile neumoljivost svojih okreta. “Za jednu pusu, pustit ću ti i dvije”, odgovorio je osjećajući  isto.

Tako je počela ova novogodišnja bajka. S prvim poljupcem već sljedeće godine.

Još  joj je te prve noći rekao Volim te. Prolazilo mu je dosad. Jeftino je ovim dvjema riječima kupovao srca. Uz podršku  toplog,  naširoko razvučenog osmijeha, lakovjernima nije bilo teško povjerovati. Dijelio ih je bez puno promišljanja o njima, tek s namjerom da pogodi cilj. Ali ovaj je put bilo drugačije. Sada je osjetio odobravanje srca, njegovo klimanje glavom u ubrzanom ritmu kao da govori Da, da, da.

A Ona…  te riječi već dugo nije čula. I nikad od onog od kog ih je iščekivala. Njena vjera u ljubav bila je nalik klimavoj stolici bez prijeko potrebnog broja nogu. Samo čudom prkoseći sili gravitacije. Osjećala se poput djevojčice koja ponovo vjeruje u bajke. A bajkama je jednostavno vjerovati, zar ne? 

Nije mu u polumraku sobe vidjela oči ni širinu osmijeha. Možda ga nije ni bilo. Možda ga je, u istom trenu i uplašen i zadivljen potresom neizmjerivljim dotad poznatim skalama, zaboravio namjestiti. Nije ni trebao. Jer dogodila se ljubav. 

Odrastali su zajedno. Učili jedno drugo, ponavljali greške, utvrđivali lekcije. Da život nije samo neozbiljno igranje i letovi bez cilja, ali i da svakodnevna pravila uvijek možeš začiniti prstohvatom ludosti. Da je lijepo biti okružen ljudima, ali da smislenost utvrđuju trenuci u dvoje.

Novogodišnja bajka ili petparačka fikcija u koju tvrdokorni ni danas ne vjeruju? Kad utvrdiš niz pozamašnim brojem godina, ne osvrćeš se na njih. Ni na znanstveno nedokazano. 

U tuđoj pjesmi sve prave su ljubavi tužne. Iz prve ruke tvrdim, nekorektan stih. 

“Pusti mi pjesmu, molim te” ostat će  mantra ovo dvoje čùdaka neprilagođenih svijetu.

 Ili su nam baš takvi potrebni. 

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/418739336511806