Art dnevnici: Od početka do kraja

By | 16-03-2022
Gordana Samardžija, autorica teksta

Tu sam. Egzistiram u zadanom labirintu života čijeg se početka stopostotno ne sjećam, kraj mu ne nazirem niti ga priželjkujem. Mada mi je pred nosom. Unutar njega toliko slijepih sokaka. Vraćanja unatrag. Udaranja u nevidljive prepreke. Ali i vožnji širokim sunčanim avenijama s mnoštvom kružnih tokova iz kojih uvijek postoji više izlaza.

Sve svoje početke i krajeve simbolično čuvam u grubim prućem ispletenoj košari. Zamotane u klupka. Različita po boji, veličini, teksturi i magiji koju skrivaju. Prebirem po njima, pregledavam ih, divim se. Pojedina šarena, toliko da se gledati u njih ne da. Ono Crveno, jarkije od ikada igdje iscrtanih ljubavnih srca. I Plavo, poput najvedrijeg ljetnog neba. Poneka isparana već nebrojeno puta, u nepovratu izgubljenih boja i podatnosti. I dalje neodoljivo potrebna. Pa i ona, u potpunosti već pretvorena u bezoblične mase, kojima ne nalazim više ni početak ni kraj, s odavno izgubljenom svrhom postojanja. Sačuvana kao podsjetnici na položene ispite. I na kraju ona spojena u nerazvezive čvorove.

Na svakom životnom početku baš kao i kod klupka, vidiš mu samo početnu nit i vanjske obrise. Odmatajući ga, počinješ primjećivati raskoš ili skučenost njegovih boja, mekoću i grubost. Upijaš dojmove, pipaš, njušiš, vrednuješ. Slutiš mu kraj, jednom, nekad. Pa usporiš s odmatanjem, bez žurbe, bojažljjivo. I daš čaroliji da učini svoje. Jer ne znaš nikad skriva li klupko samo završni kraj ili nekoliko brižljivo upakiranih u varljivu lopticu.

Ako ih čuvaš nebrižnom rukom, iskliznu iz krila i razmotaju se neslućenom brzinom. Ili se otkotrljaju u dotad oku nevidljivu pukotinu i nestanu u trenu.

Za nove početke nikad nije kasno. Krajevi uvijek dođu u svoje vrijeme. Katkad ti se čini da imaš moć i nad jednim i drugim. A katkad se sve događa mimo tvoje volje, a ipak s razlogom.

Nisam od onih što lako započinju, niti od onih što još lakše odustaju. Puštam svoje početke i krajeve da se događaju. Radujem se s guštom kad je gušt, plačem zbog olakšanja. Zbog tuga i gubitaka važnog. Presijecam kad je neizbježno.

Niti su svi počeci nužno dobri, niti su svi krajevi nužno loši. Ali su jednako neophodni i jedni i drugi. Njihovu vrijednost ipak određuje ono unutar te dvije suprotnosti koje se gotovo nikad ne susretnu na istom mjestu.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/484959523223120