Art dnevnici: Osloboditi unutrašnje čudovište

By | 15-06-2021
  • 124
    Shares
Daniela Beaković, autorica teksta

Osveta se servira hladna. Ja sam svoju dugo pirjala, kuhala, krčkala na laganoj vatri, a tebe sam kontrolirala i mrzila. Tiho. Nečujno. To se varivo kuhalo iznutra, samo povremeno izbijajući kao iznenadno crvenilo,  nagla promjena raspoloženja i pokoja suza kojoj tamo nije bilo mjesto. Moje su riječi bile usitnjene, dekorirane i odmjerene. Treperenje prstiju i znojenje dlanova kamuflirala sam nekim hormonskim poremećajima. Njima su bila pripisana i luđačka noćna hodanja oko stola, nestajanja ogromnih količina sladoleda i neritmično odbrojavanje mog pomahnitalog srca u naoko beznačajnim trenucima. Propisivala sam si duge, samotne šetnje, slušanje tihe glazbe i svakodnevnu molitvu kao lijek. Dolazila sam u iskušenje da uzmem i poneki preparat koji je s izloga ljekarne garantirao miran i uravnotežen život.

Čitavo sam vrijeme gutala to vrelo brbočkanje i vrenje prezačinjenog variva, stiskala usnice, kako se pikantan sos kojim sam mrzila i proklinjala ne bi prelio preko ruba mog strpljenja i nagrunuo prkoseći zdravom razumu i pravilima bon tona. Tu i tamo iznikla bi pokoja bodlja kojom sam gađala nasumce svakog tko bi mi se našao na nišanu. Ljudi bi se odmicali, trljajući ubodeno mjesto.

– Kako si okrutna, bezobrazna i nekulturna! – nisam čula.

Što sam više potiskivala tu ljutu tekućinu, zlovolja i potištenost bivali su veći. Varivo me polako, ali sigurno probavljalo, topilo. Pretvarala sam se u anemično, čangrizavo i zahrđalo zabadalo.

Jednog jutra probudila sam se potpuno drugačija. Nova. Hladna. Dogodilo se to nenandano, ničim izazvano. Možda je pokoji stih dodan kao začin.

Moja je osveta bila skuhana. Varivo dovršeno. Ležalo je na samom dnu moje utrobe kao nešto gusto, tamno i zaboravljeno, poput taloga crne kave koji nikome ne treba i nikome ne može naškoditi. Bila sam spremna. Vratila se svakodnevna staloženost i mir. Sad je sve pitanje trenutka. Ja znam čekati. 

Puštala sam zmajeve na vjetrovima tvojih raspoloženja. Nisam upotrebljavala artiljeriju za tvoje podsmijehe. Nagazne mine uvjerljivo sam mimoilazila i s osmijehom ostavljala neiskorištene tvoje otrovne udice. 

Sve do sada. Krećem u napad na mjestu gdje mi se najmanje nadaš. Tu, gdje su dobivene sve tvoje bitke. Gdje postaješ privlačan i neodoljiv. Požudan i strastven. Skinut ću ti s lica trijumf pobjednika zauvijek. Oslobađam svoje čudovište. Istrenirano i gladno. 

Prikradam ti se polako dok još spavaš. Ležiš opružen na leđima na našem krevetu. Laganim ritmom izdišeš topao dah. Gledam usnulog Amora. Tako nevino. I tako varljivo. Naš laneni pokrivač seže ti do mjesta sa kojeg prema jugu klizi fina linija tamnih dlačica. Dobro poznata geografija. Ruke iznad glave, a dlanove skrivaš duboko pod jastuk. Spavaš poput djeteta. 

Zajašem te, sjednem na napeti trbuh i saginjem se osjećajući miris tvojih opakih snova. Pogledom prelazim po mjestu na kojem ti je san zgnječio kosu, madežu nalik na zvijezdu u dnu ušne školjke. Vidim prve sijede u zagonetnom predjelu iza uha.

Dolazim u iskušenje da te poljubim, ali umjesto toga zagrizem duboko u tvoj izloženi vrat. Osjetim trenutak kad koža popusti i zubi prodru u toplo meso, tetive, napete i skliske. Grizem još jače, dublje, do žile kucavice. Gutam tekućinu slankastu i gustu. Otkidam komadić crvenog mesa i držim ga među zubima, a zatim ispljunem na tepih. Ostavim ranu iz koje lipti krv i spuštam se niže.

Na golom torzu krvavim prstima  tražim ono mekano mjesto između lijevih rebara i tu noktima gnječim i grebem dok ne proparam kožu. Krv poteče. Kažiprstom i palcem povlačim rubove rane, širim ju i produbljujem. Mali  crveni potočići klize slijevajući se sa strane i natapajući bijelu satensku plahtu. Tkiva se napinju, pa popuštaju, hrskavice pucketaju. Nalazim  komadiće rumenih pluća, vidim mjehuriće bljedunjavog zraka, vadim redom grkljan, jetru, bubreg. Tražim među dugim vijugama prenapuhnutih crijeva, izvlačim plućnu maramicu, razmičem kralješke. Moje nestrpljive ruke čeprkaju još dublje, još dublje, demonskom snagom, tražeći mjesto gdje bi trebalo biti srce. Duboko dišem, pramenovi moje kose nesputano dodiruju iznutrice. Provlačim ruku u tamu nastale rupe o pod prstima osjetim malu, toplu kvržicu koja se čvrsto drži. Povlačim svom snagom, čujem krckanje i zvuk lomljenja kosti.

Vadim ju i na dlanu držim sitnog usnulog dječaka. Ima lice iz mog djetinjstva. Dok spava poluzatvorenih očiju, srce mu treperi, a usne, rumene i sjajne, oblikuju razoružavajući  osmijeh. Na trenutak obamrem. Ispuni me milina. Volim tog dječaka. Prinesem ga obrazu, nježno ga pomilujem i tiho vratim u njegovo gnijezdo. 

 Samo ovlaš, dotaknem ti vlažnim kažiprstom usne, prelazim preko rupice na bradi, vratu, spustim se preko ramena, bradavice, sve do pupka. I dalje mirno spavaš. Spuznem s kreveta, navučem ti pokrivač do brade da se ne prehladiš i odem.

Tekst je nastao u sklopu tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

Ljutnja predstavlja jednu od šest bazičnih emocija koja može snažno utjecati na naše ponašanje i percepciju vanjskog…

Objavljuje Psihološki prostorUtorak, 15. lipnja 2021.