Art dnevnici: Ostavi trag

By | 24-03-2022
Sandra Žužić, autorica teksta

Emocije su utkane u sve pore naših života. One prate svaki naš udah i izdah, svaku našu kretnju, izgovorenu riječ, neizgovorenu misao.

Emocije su esencijalni dio našeg bića. Bez njih bi bili bezlični, prazni, besmisleni.

Zašto onda zaključavam neke emocije? Ne dopuštam im da ugledaju svijetlo dana. Sakrivam ih od očiju javnosti. Zavaravam sebe uvjeravajući se da tako mora biti, da je bolje tako. Ne mogu ni zaključiti da li je to dobro ili loše, da li ima smisla ili je besmisleno uopće pokušavati prikriti emocije. Jer, ipak, koliko god se trudila prikriti neku emociju, znam da je ona vidljiva. Ljutnju ne možeš prikriti. Možeš je samo ušutkati, ali pokreti tijela je odaju. Pokreti koji uglavnom postanu brži, odrješitiji. A tek pogled. Pogled govori više od tisuću riječi. 

Izvor: Sandra Žužić, autorica teksta

Nekako sam naučila ušutkati trenutke koji bi mogli napraviti nepopravljivu štetu nakon teško izgovorenih riječi. Sačekam da se oluja stiša, pa onda pokušam vidjeti kakve su posljedice ostale. Nisam baš sigurna da je i to najbolje riješenje, jer kada oluja prođe kao da više nije važno zbog čega se ona dogodila, pa onda nastavljam dalje kao da je nije ni bilo.

Znam, to je samo privid.

Jer ona je i dalje u meni. Samo sam je utišala. Možda bih trebala baš usred te najveće oluje, ni prije ni poslije, izbaciti sve što mi je na pameti.

Zamišljam vulkan koji, kada dođe do usijanja, izbaci lavu na površinu i nije ga previše briga kamo će se lava rasuti, pa se nakon toga vulkan utiša i miruje. Kako bi bilo da vulkan tinja, tinja i samo tinja i ne uspije lavu izbaciti na površinu. Što bi se s njim dogodilo?

Izvor: Sandra Žužić, autorica teksta

Ne znam. Ali, rekla bih, sam bi sebe uništio.

Zbog svih tih ušutkavanja nepoželjnih emocija, nastojim imati što više trenutaka u kojima su prisutne lijepe emocije. Volim nahraniti dušu s puno radosti, osmijeha, divljenja. Takve emocije nema potrebe ušutkavati, nego ih pojačati do maksimuma. Još kada bi postojao prekidač kojim, kad poželiš, uključiš lijepe emocije, a isključiš kad osjetiš da dolazi nevrijeme. Ili, kao što treniramo fizičko tijelo, da treniramo um samo s lijepim emocijama pa kada se pojave i one manje lijepe, moramo znati da će i to proći.

Jer, sve je prolazno. 

… i… kao neki deja vu sada mi dolazi fraza, koja mi iznova govori: 

Uživaj u lijepim stvarima, a kad se dogodi nešto na što ne možeš utjecati, pa tuga obuzme čitavo tvoje biće, tuguj. Plači. Odi u šumu, tamo te nitko ne vidi i ne čuje. Samo je tišina glasnija od tvojih misli.

Čovjek si. U redu je… i to će proći.

Lako je to ponekad izreći, još lakše nekom dijeliti savjete. Lako je biti u ulozi promatrača. Znam. Ali kada se nađem u glavnoj ulozi, na daskama, a u mene su uperena svjetla reflektora i nema nikog tko će mi šapnuti ako zaboravim neku riječ u toj ulozi. Moram tu rolu odigrati do kraja, kako god znam. A i ako tada ne bude nikoga da mi zaplješće… Nije važno. Pa kažem: zaplješći sama sebi.

Izvor: Sandra Žužić, autorica teksta

Uspjela si.

Preživjela si.

Tuga te nije slomila.

Šarena kugla je i dalje predivno mjesto za život.

Izađi iz te ljušture.

Potrči prema dugi.

Pleši na kiši.

Obriši suze. Diši.

Neka ti vjetar raspliće kosu.

Nasmiješi se cvijetu.

Zagrli stablo.

Bosa potrči po pijesku i ostavi trag.  Ostavi trag iako znaš da će ga val prekriti i izbisati. U redu je. Jer ostat će uspomene, a sjećanja na te uspomene zalijevat ćeš najljepšim emocijama, kao kada cvijet zalijevaš vodom da ne uvene.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/489862726066133