Art dnevnici: Pahulje nostalgije

By | 12-12-2021
Daniela Beaković, autorica teksta

Vrijeme stoji kao preteški oblak. Krajolik je okupan gustom, neprozirnom svjetlošću. U zraku je  mir kojeg donosi snijeg. Još nekoliko minuta i sve će progutati mrak. Negdje sam gdje je toplo. Mačak prede na mom krilu, po prostoru se vuku sjenke. Čekam te, kao i svaku večer, nesposobna da se odmaknem od prozora.  Povremeno dodirujem krivinu svog nosa koji je narastao ne poštujući moje želje, ispitujem nesavršenost tena sa nekoliko izdajničkih bubuljica, skrivam tek propupale grudi s kojima ne znam što ću. Poigravam se mislima o budućnosti, hipnotizirano prateći vatrene jezičke u peći. 

– Kad će  se dogoditi život, onaj pravi? Sve prokleto stoji! – nejasne spoznaje sudaraju se o stijenke moje svijesti. Uhvaćena u zamku na periferiji života. Oko mene tromost svakodnevice.  Pritišće me jednoličnost i dosada.  Nestrpljiva sam za sve što osjećam da mi dolazi ususret. Iskustvo je ono za čim žudim.

– Dođi po mene, živote! Obasjaj me i ponesi sa sobom! – sjedim i čeznem za nečim čije ime još ne poznam. U meni kolaju bujice neustrašivosti i nestrpljenja dok pobožno očekujem tvoj povratak.

Prve pahulje lelujaju zrakom. Noć mi kaplje na dlan. Osluškujem i brojim tvoje sve bliže korake.  

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

Čujem prepoznatljivu škripu dvorišnih vrata koja probija jednoličnost  trenutka i prekine paučinu mojih misli. Najprije me obuzme spokoj od saznanja da si tu, a zatim uđeš u kuću. Promrzla. U prevelikoj jakni i čizmama. U kosi poneki listić, kao nenamjerni ukras, nos ušiljen i rumen od studeni. Unosiš oblak hladnoće i miris šume. Smiješiš mi se ispucalim usnama, a oči ti sjaje. Gledam u tebe kao u dragocjenost. Ima nešto magije u zvuku tvog glasa i moje srce poskoči. Dotakneš mi obraz nježno, nadlanicom svoje hladne i hrapave  ruke. 

– Kako si, je li ti toplo? – kažeš prozeblim glasom. Vidim te u šumi, sagnutu  pod teretom teških grana, nijemu i umornu i osjetim vršak krivnje koji strši iz riječi koje nisi izgovorila. Zagrlim te jako, onako nespretno i dugo, s potrebom oprosta, skrivajući lice u grubo tkanje. Tvoje ruke, svugdje oko mene, nude sigurnost i zaštitu. 

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

Večer, zauvijek  sačuvana, tu pod mojom kožom.  Osjetim te u predvečerja  kad se pojavi  gusta, neprozirna svjetlost, kad u zraku zamiriše snijeg. Poželim dodir tvog kvrgavog dlana, tvoj miris, škripu dvorišnih vrata.

Sjećanja na želje, zapletene između potrebe da budem dijete i poletim u neizvjesnost života. Još uvijek tražim u naborima svojih uspomena fino, neprocjenjivo tkanje, prostodušnost djevojke koja još vjeruje svijetu. Slike prohujale mladosti.

Sjećam se da se sve poslije zakotrljalo, snijeg je nemilice padao danima. Mačak je jednog jutra nestao, možda u potrazi za tajnama koje ja još nisam znala. 

Ništa više nije ostalo isto. Život se događao, nosio me neotkrivenim  stazama, namještao zamke na koje nisam bila spremna, a zatim se, nenadano, strmoglavio na mene, pregazio me, progutao i ispljunuo. Izbezumljenu i samu.  Možda još dah poneke uspomene može ugrijati moje vremešne kosti.

Nije li to sjenka olinjalog mačka što nestaje iza ugla ili se mašta samo  poigrava mojim besanim noćima?

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/109342307451512/posts/427285702323836/