Art dnevnici: Patuljčica

By | 19-07-2021
  • 165
    Shares
Daniela Beaković, autorica teksta

U prostoriji  je ostalo još onih nekoliko parova koji uvijek posljednji odlaze. Konobar strelja pogledom polirajući čaše. Stolice na praznim stolovima su već okrenute nogama prema stropu, kurvinski. Da li to samo ja vidim ruganje u tim široko uzdignutim drvenim nogama ili je to neki perfidni način kako mi se konobar nabacuje?  

Kazaljka na kazaljci. Kasno je.

Ne i za nas. Tvoj glas još uvijek dominira u gustom polumraku. Zauzimaš sav prostor, udišeš sav zrak i kao da sve ostale pritišćeš po kutevima. Šalama razveseljavaš pripito društvo. Doskočice koje sam već previše puta čula dobivaju nove, duhovite ukrase. Smijeh, neizostavan začin. Predstava je još jednom uspjela,  publika te sluša i traži bis. Uživaš u ulozi i rasteš. 

Smiješim se već prokušanim osmijehom. Prikrivam dosadu i nelagodu. Već petu salvetu slažem i pravim ždralove koje zatim mrvim u sitne komadiće i skrivam u džepu kaputa.  Umara me prisutnost ljudi koji već sutra neće znati moje ime. Zaboravila sam razlog ovog  besmislenog okupljanja i ne mogu ga naći u bezličnim licima iskrivljenim u pripremljene maske. Oči me peku. Sklapam ih povremeno kako bih se zaštitila od agresivnih alkoholiziranih pogleda muškaraca koje jedva poznajem i ispitivačkih odmjeravanja njihovih partnerica. Tu sam, kao tvoj neizostavan i nepatvoreni  ukras. Nešto o čemu ljudi vole pričati. Povremeni  pogled i površan zagrljaj kako bi svima dokazao svoje vlasništvo. Lovački trofej. Privjesak. Patuljčica.

Ti velik, a ja mala. Upotrebljavaš meni nepoznati mehanizam da me smanjiš, smežuraš  i ušutkaš. Izgradio si nevidljive rešetke  kaveza u kojem samujem i kojeg sam zavoljela.  Zrak je ovdje mlačan i siguran. Ustajao. Riječi banalne, a moji osjećaji lebde beznačajni i dezorijentirani  oko mene. Žabokrečina. Tužna i moja. Ostajem nepomična i krotka. Udovi su mi teški, obavljaju radnje bez protivljenja. Posluh mi savija  leđa sužavajući vidokrug. Mičem se oprezno i odmjereno u granicama dozvoljenog. Glas mi je nesiguran i ne prepoznajem ga. Mekan i podatan kad ti se opravdavam. Snishodljiv kad nešto tražim. Svoje namjere i želje zaboravljam prije nego što ih izgovorim.

Sigurna sam da se radi o nekoj bolesti. U tome se čak i ti slažeš. Nudiš mi sigurnost kaveza kao spasonosni  lijek.

-No stres, mala! Misli su otrov! 

Bolest mi  je ukrala svježinu, namjeru, usredotočenost i čvrstoću. Uselila mi se u dušu. Učinila ju je nevidljivom, sitnom i poslušnom. Bol se pojavi iznenada, nakon naoko beznačajne primjedbe.

 – Ti si moja preosjetljiva dušica. Ne izmišljaj! – sitna ubojstva.

To mjesto u mojoj nutrini poznato mi je samo kao izvor boli, tuge i krivnje. Grlim nevidljive rešetke  tražeći utjehu i zaštitu u sigurnosti  strogih pravila i nepopustljivih načela. Tako ću znati. Moja preosjetljiva dušica patuljčice neće se izgubiti u prostranstvima neistražene i opasne tugaljivosti. Neću se upuštati u istraživanja nepoznatih dubina koja mi mogu prouzročiti samo još više boli.

Tu si zato ti. Moj branitelj, sudac i krvnik. Uvijek imaš odgovore. Nepogriješive i spasonosne. Suvisle i racionalne. Prestaje svaka potreba za objašnjavanjem da u podrumu moje svijesti, ipak, još uvijek čuči drago, nepoznato biće, u dronjcima, prestrašena lica, izgladnjelo, dezorijentirano i izgubljeno. Ne prepoznajem to biće, ali nekako znam da je moje, da mi pripada. Možda sam ga nekad poznavala, u nekim davnim, zaboravljenim vremenima kad sam još  smjela sanjati. Zarobljeno je, ali živo. Tinja kao lučica svjetla u nakupini toplog pepela. Svjesna sam da dok postoji to biće, postojim i ja. Ako odustane, prestat ću  živjeti i ja i patuljčica .

Ostajem mirna i malena. Patuljčica. Čekam tvoj mig. Vrijeme vjerojatno prolazi. Primjećujem da smo ostali sami.  Za konobarom ostaje vodeni trag po kamenom podu. Ne znam kad su ostali parovi otišli. Vjerojatno djelo mojih otrovnih misli. Ustaješ, hvataš me za nadlakticu, vlasnički, skoro grubo, ne gledajući me.

– Idemo! – obraćaš mi se zapovjednim tonom.

Zatim soba. Ona ista. Ili neka nova, meni je svejedno. U odrazu ogledala vidim patuljčicu koja ti  se   zavodnički smiješi, namješta kosu za  tvoju pohlepnu ruku, mami tvoj pogled visokim potpeticama, izvija  tijelo i zadovoljava tvoju požudu. Već sam odavno zaboravila što je stid. I što je užitak. Uzdahe i stenjanja  koje čuješ nisu moji. Činim sve da budem zamamna i željena.  Zatvaram oči, ne gledam tvoje lice u grču zadovoljstva.

Jedananesta Božja zapovijed izvršena: zadovolji mužjaka nakon napornog dana!  Patuljčica ratnica.

Beskućnica u kavezu teško hvata dah. Put joj je prozirna, kao žrtvi koju je mnogo puta pohodio vampir.  Predaje se. Još jedan kompromis ( ma nije to važno!) i izdahnut će.  Nema snage za borbu. Bit će to kraj jedne duše koja je samo htjela osjetiti  toplinu ljudskog zagrljaja. Patuljčica ubojica.

Znalačkim pokretima  podižem kosu, izvijam vrat. Suknja se tare o svilene čarape proizvodeći zvuk koji zove na parenje. Sigurnim se koracima udaljavam s mjesta zločina, misleći samo na muškarca  koji sad zadovoljno spava. Bila sam dobra kao i uvijek. Najbolja! Nezamjenjiva!

Uplovljavam dugim koracima u oblak teške krivnje koji mi  proždire tetive, očne duplje, gloda kosti. Ne primjećujem da iza sebe ostavljam mokar trag po kojem se skupljaju rojevi muha. Ta ljepljiva tekućina polako mi rastapa tijelo, molekulu po molekulu, ostavljajujći na vijugavom putu samo par ofucanih štikli i crveni ruž. Svjetlo se gasi. Lučica zamire. Patuljčica samoubojica.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Patološka posesivnost u romantičnim vezama očituje se u izoliranju i pretjeranom kontroliranju partnera. Posesivni…

Objavljuje Psihološki prostorUtorak, 20. srpnja 2021.