Drage sve,
pišem vam ove retke jer smo došli do točke u kojoj moramo promijeniti naše stavove. Vjerujem da se osjećate zbunjeno i napeto, poput mene, i da ste, iako si to ne želite priznati, umorne od trčanja istim živčanim kolopletima.
Zajedno smo odrasle i prožele se kao jedno tijelo dok smo utabali putove i rastjerivali opasnosti. Uhvatila sam se za vaše vijorne grive dok ste me snagom divljih konja odvodili u prostranstvima. Trčali smo sljubljeno kada bi kiša svojim letećim hicima natapala naše nade. Dopuštala sam vam da rastete poput korova i među najljepšim ružama, da se slamate među ljudima u krhkoći kristalnih vaza.
I vjerovala sam vam u svemu, kao što dijete vjeruje svojoj majci i ocu te, iako vidi kako oni koji su ga donijeli na svijet griješe, ne želi svetogrditi njihovu uzvišenu sliku. A i vi ste me donijele na svijet kao entitet koji sam sebe nosi, uobličuje i iskazuje drugima. I jednako tako sam mnoštvo puta shvatila kako vaše osobne istine ne moraju biti apsolutne, niti su putokazi za sjećanja, niti su niti koje vode u jednostrane budućnosti – samo su zapaljivo ulje što se lijeva na vatru emocija. Koliko sam plakala zbog vas, a mogla sam se smijati.
Gradili smo dvorce za skrivanje – od kamenja, jastuka, pijeska, granja, čelika – svakome i svačemu po zasluzi. Ali, iako zaštitničke strukture, u njima je bilo hladno – gdje su ognjišta iz kojih pirka nježnost i umirivanje, što se širi unutar zidova poput svježe ispečenih kolača? Čekam tu vrelinu da mi ispuni osjetila.
Dosada sam dijete bila ja, a odsada ste vi.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.