Art dnevnici: Pištolj

By | 11-09-2021
  • 212
    Shares
Daniela Beaković, autorica teksta

Jutros sam uz kruh i mlijeko kupila pištolj.

Na polici, umotano u običnu prozirnu foliju, ugledala sam rješenje za mržnju koja se u meni nakuplja godinama.

Zamrzila sam te jednog bistrog rujanskog jutra kad se tvoj lik nepozvano  pojavio u ogledalu iza mog lica. Bore koje dotad nisam primjećivala na tvom čelu i stazi koja se od nosa spušta prema rubovima usana bile su jasne i nepobitne na jutarnjoj svjetlosti. Obrve poput klupka neukrotivog šiblja, mliječan pogled starca koji svoju izgužvanu kožu spušta na moje rame i ljubi ga. Prevario si me neprimjetno ostarivši. 

Mrzim kako se nakašljavaš, mrzim kad si neodlučan i tvrdoglav i zaboravan, kad glasno zijevaš gledajući nekamo kroz prozor. Mrzim te kad si u pravu i pobijaš sve moje argumante o temi o kojoj ništa više ne znam reći. Mrzim pogled na tvoja avetinjska stopala koja nepotrebno izlažeš mom pogledu, poštapalice kojima se služiš kad želiš ostaviti dojam osobe koja je u trendu. Mrzim te potajno i dugotrajno. Najviše te mrzim kad, kao slučajno, s anđeoskim smješkom starijeg brata pronalaziš predmete koje danima  tražim. 

Kriomice sam oružje spustila u košaricu, sretna što sam danas uranila i u dućanu nema živog stvora. Prodavačica nije postavljala pitanja. Sve sam zajedno spakirala u vrećicu za kupovinu i ljubazno zahvalila. Na povratku sam kiptjela od uzbuđenja.

– To je tvoj kraj,  staro laprdalo! 

Ulazim u stan i pratim te po zvuku papuča koje nemarno vučeš po pločicama iz prostorije u prostoriju.  Spuštam vrećicu na kuhinjski stol i pripremim se. Znam biti tiha kad hoću. Smještam te u svoj vidokrug. Donji dio pidžame kojeg si naopako obukao jedini je odjevni predmet na tebi. Ne želim gledati tvoj torzo kojim se nisi prestao diviti još od svoje dvadesete. Nevino guliš naranču, a kora pada na zatvoreni poklopac kante za smeće. Gadiš mi se. Vidiš me, ali ne razumiješ. Stojim razmaknutih koljena, držim oružje s obje ruke kao što to rade profesionalci na filmu kojeg sam gledala tko zna kad. Odlučna i neumoljiva. Na prvi urlik moje neprobavljive mržnje, pucam u tvom  smjeru svom silinom kojom mogu stisnuti obarač. 

– Bam!

U čelo te  pogodi mala crvena strelica! Zastaneš u pola pokreta i fiksiraš me iznenađeno. U očima ti čitam izbezumljenost. Veselim se tvojoj zabezeknutoj faci! Skinula je s tvog lica onaj vječiti izraz čovjeka koji je uvijek u pravu. Presavijam se od smijeha, rukama se držim za trbuh, plačem u plešem od radosti. Sretna sam, pobijedila sam te, konačno je pravda pronašla put! 

Osjetim strelicu na golom dijelu nadlaktice.

– Gad se domogao oružja!

Borbu nastavljam po novim pravilima. Približavam ti se polako, ozbiljno te gledajući u oči što te zbunjuje. Stojiš poput djeteta koje je nehotice razbilo staklo. Očima moliš oprost.  Ovo nije tvoja borba, ne želiš biti prognan iz raja. Ne znaš što da učiniš s oružjem te ga nehajno baciš na kauč, kao da se opravdavaš, kao da ga nikad nisi upotrijebio.

Šutimo. Ti u nijemom upitniku, ja zbog siline privrženosti koja me preplavljuje. Priđem ti sasvim blizu, pomirišem te.  Pomilujem crvenilo  koje je za sobom ostavio gumeni priljepak, poljubim to mjesto. Zagrlim te  pokajnički zbog bola kojeg sam ti nanijela. Uhvatm te za ruku, dovedem do kreveta, ispružim se pored tebe i šapnem ti na uho:

– Volim te, staro laprdalo!

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/369653951420345