Otac ga je tvrdoglavo slamao. Batinama krpao sve njegove nestašluke. Nisu to uvijek bile velike stvari, ponekad nije ni bio kriv, ali bi podnio najteže za ekipu. Remenom, rukom, štapom, otac ne bi birao način, ali nije uspijevao slomiti dječačku radoznalost kojom je ulazio u avanture. Bilo ga je posvuda – po stablima, u krađama, na tuđim voćkama, u raznim nevoljama. Želja za novim pustolovinama nije jenjavala. Nisu ga pitali zašto je takav, kako se osjeća, što time želi postići. Što je slamanje bilo jače, prkos je bio veći. Ništa ga nije sputalo niti ubilo njegov prirodni poriv za avanturom. Kad bi otac udario, u njemu se bunio inat za još dalje i još više.
I danas je takav. Prkosom protiv svega, makar na svoju štetu. Zabrane ga mogu samo dodatno izazvati. Prigovaranja zaključati. Nije završio školu koju su mu nametnuli – iz prkosa. Neće putem koji mu savjetuju – iz inata. Vječiti inatlija brani dječaka u sebi iako na prvu ostavlja dojam čovjeka čvrstih stavova. Često je krut gdje ne treba biti. Nikad ga nećeš pridobiti savjetovanjem. On zna svoj put još iz tinejdžerskog doba kad je napustio ograničenja doma i brinuo sam o sebi. Zna da je vlastita snaga jedino na što smije računati. Mogao je završiti kao mnogi koje je odgojila ulica, ali nije. Spasilo ga je časno pristupanje životu – dobro koje je proizašlo iz odgoja. I to što nikada nije pristajao na kompromise, nikada na manje od onog što je zacrtao, makar se rušili svjetovi. A usred svega toga uvijek je našao način da dopusti djetetu u sebi da uživa. I dalje ulijeće u pustolovine, to mu daje osjećaj slobode. Može se odvojiti od svega i po cijenu da izgubi ono što voli. Naučio je inatom se čuvati, a popuštanje vidi kao odustajanje. Njega je život naučio gubiti, teško je stekao sebe kroz otpore. Zato ne govori o emocijama, ne tumači sebe. On je sam sebi neupitan.
Takvim ljudima ljubav rijetko pomaže jer toliko je na početku života bila oskudna, iskazivana samo kroz zabrane, da ju teško vidi, niti prima. I kad je bezuvjetna, ona čini minimalne pomake jer prkos je zid koji odolijeva vremenu. Ne možeš ga srušiti, možeš jedino pored njega sjesti i čekati. Rukama opipavati neravnine, tražiti naizgled nevidljive rupe kroz koje ćeš viriti u bogati vrt iza njega. A onda vidiš da je i vrt prkosan, zelen usprkos svemu, možda nepokošen i neuređen, ali zar divljina nije najljepša jer je slobodna?! Gdje nema ljudske ruke, ona cvjeta i najotpornije raste jer ju prirodna selekcija održava u vremenu.
Prkosni su redovito duboko povrijeđeni, njima se branilo, govorilo ne, sputavalo ih se, ravnalo i krotilo. Ali oni su se držali za slobodu i nikada svoj duh nisu prodali nijednom vrtlaru samo da bi dobro izgledali, da bi im se drugi divili. Oni su bili spremni umrijeti za vlastitu ideju sebe. Kad ti u najranijim danima uzimaju radost, jedino ju borbom možeš sačuvati. Ili ako se predaš – nepovratno izgubiti.
Prkosni su duboko sami. Nije lako razumjeti njihovu volju, živjeti uz njihovu snagu. Sloboda koju žive, jer govore što misle i žive kako hoće, osamljuje ih kao svjetionike na otvorenom moru. Možeš koristiti njihovo svjetlo da ne zalutaš, možeš se privezati uz njih jer pouzdano znaš da ga oluje neće srušiti, nikad nisu. Možeš se skupiti u njegovu podnožju ako trebaš sigurnost, on će ti je dati. Ali neće nikad trebati tuđe svjetlo jer on ima svoje.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/516588436726895