Art dnevnici: Pupa

By | 15-10-2021
Daniela Beaković, autorica teksta

U vrijeme kad su lutke bile rijetke, dugo željene i kad ih je trebalo čekati, baka je odlučila svojoj prvoj unuci kupiti pravu, veliku, lutku  iz Trsta. 

Bila je to avantura u kojoj su sudjelovali i prekogranični rođaci, vadila se mršava ušteđevina, planiralo putovanje.

“Imat ćeš pupu! Unu velu, iz Trsta! Nedan neće imat takovu!” – uzbuđeno je obećavala baka.

Unuka je već dugo sanjarila o lutkici koja će doći, biti njena prijateljica, sestra koju nema. U sebi ju je već voljela. Zagrlit će ju kad majka bude ljuta, tješiti kad bude usamljena. Spavati će u istom krevetu, grijat će joj hladna stopala, pjevati brojalice na uho.

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

 Isčekivao se bakin povratak.

 – “Moja pupa!”

 Vrisnula je i zasuzila kad ju je vidjela.

Bila je veća nego u njenoj mašti, njoj gotovo do uha. Blistala je raskošno u   plavoj čipkastoj haljini, gledala ju i treptala porculanskim očima. Mirisala je slatkasto, na neviđen grad i vaniliju.

Djevojčica je čvrsto zagrlila svoju lutku, upijala njezin miris i privijala se uz njenu glatkoću. Bila je sretna. Više nije bila sama. Imala je  prijateljicu.

Pregledavala je svaki detalj na njoj. Prebrojavala ofarbane noktiće, provjeravala postojanost frizure, opipavala fino bijelo rublje. Isprobala je sve pokrete koje je lutka bila u stanju učiniti, dužinu koraka, širinu zagrljaja, dužinu i mekoću trepavica. Priljubljivala je svoje lice uz njezino i činilo joj se kao da je topla, kao da je i njoj drago što ju je pronašla. Ljubila ju je i bila je sigurna da joj se smiješi.

– “Lipa moja pupica!” – tepala joj je.

Nije se odvajala od igračke. Svugdje su išle zajedno i povjerljivo razgovarale.

– “Sad gremo skupa spati, a ja ću ti kantati.”

Baka je sve dočekaivala s prijekorima. Nije dopuštala da joj se skidaju cipelice ni haljina. Komplicirana frizura nije se smjela rasčešljavati, a ni  kupati.

  – “Ča to činiš,  nesritno dite, svu ćeš pupu rovinati!”

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

Djevojčica isprva nije obraćala pozornost na te riječi jer je voljela lutku i bila je sigurna da se lutki sviđa sve što zajedno čine.

Nije mogla razumjeti zabrane. Nije shvaćala zašto baka želi da njezina lutka samo sjedi na krevetu. Nije se željela odvajati od svoje voljene igračke i nije ju željela pustiti samu u sobi.

Svaki put kad bi se djevojčica igrala sa lutkom, baka bi ju istrgnula iz njezinih ruku uz glasne prijekore i odnesla.

– “Daj to simo! Ne bude tebi durala! Sve ča takneš rovinaš! A ja san sirota, šparala za tvoju pupu!”

Izvor: Daniela Beaković, autorica teksta

 Osjećala se prevarenom. Lutka bi često nestajala, ona bi ju, nesretna, tražila, te bi ju naposlijetku našla na nekom visokom, nedostižnom mjestu. Bila je tužna. I opako ljuta.

Jednog ju je dana našla skrivenu na vrhu majčinog ormara. Popela se na stolicu, dohvatila lutku i sav svoj bijes i razočaranje iskalila na njoj.

Od tada je lutka misteriozno nestala. Djevojčica je uporno nijekala da ima bilo kakve veze s tim. 

– “Di ti je pupa? Ča si učinila?” – vikala je  baka i upotrijebila tanku šibu na njenim golim nogama.

– “Ja niš ne znan!” – gledala je u nju puna bijesa, plakala i poricala. Potkoljenice su joj još dugo bolno pulsirale.

Vrijeme je prolazilo. Njezin je glas postao za nijansu tamniji, a oči za nijansu sjetnije. Često je  vrijeme provodila sama. Kao da joj više nitko nije bio potreban. Sve što je trebala imala je u svojoj mašti. Postala je tajanstvena i nedokučiva. Osjećala je da ne pripada nikome i nitko ne pripada njoj.

Zrikavci su već odavno prestali pjevati i lutka se već rijetko spominjala, kad se jednog dana na vratima pojavio susjed. 

U rukama je nosio izblijedjele plastične noge, ruke, tijelo i kuštravu bezoku  glavu  iz koje je kapala prljava tekućina.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/391513015901105