Art dnevnici: Rastanak

By | 27-05-2021
  • 280
    Shares
Daniela Beaković, autorica teksta

Sunce se spušta iza obližnje kuće i tvoje lice prekriva sjena. To ti daje tako zagonetan izraz. Vjerujem da se spremaš izgovoriti nešto značajno. Očekujem znak, mig za kojim ću poći. Tvoje priznanje moja je snaga. Tvoje lice, putokaz. Dugo zadržavaš pogled na mojim usnama, obrazima i kosi. Zatim ga  nehajno seliš na morsku pučinu iza mojih leđa. Do nas dopiru ujednačeni i umirujući vapaji valova.

Na čelu ti se pojave dvije bore i prvi put pomislim- gle, i na tebi je vrijeme ostavilo trag!

Usne ti se skupe, pa blago rastvore kao da ćeš progovoriti, pa nijemo ponovno skupe. Kvržica na vratu skakuće.

Nesigurnost? Dvojba?

Trebam li upitati zbog čega si me doveo na tako lijepo i osamljeno mjesto da bi me gledao i – šutio? Primaknula sam ti se kako bih osjetila tvoju toplinu. Pogledom te pratim. Tražim podršku. Budi zakon kojim braniš moje nedoumice. Reci mi da sam dobra.

Na tvom licu ne pomiče se nijedan mišić. Ni treptaj. Samo oči su žive. Pogled uperen u točku koja me promašuje za nekoliko važnih centimetara.

Ne razumijem. Ne znam pročitati usne koje šute.

Poklonila sam ti riječi zbog kojih se stidim. Posljednjim snagama.

Suzama zabranjujem da se spuste i grizem donju usnu kako bih smirila otkucaje srca. Podastrla sam pred tobom sve svoje nemire i svoje slabosti.

Ni treptaja.

Kao kad slušaš vremensku prognozu.

Pogled na pučinu, znalačkim pokretom otresaš vršak cigarete na tanjurić i pohlepno povlačiš još jedan dim. Mene nema. Nisi primijetio da sam zastala u pola misli. Sačuvat ću za sebe tu rečenicu koja bi me ogolila do kosti.

Hladno mi je. Vjetar se poigrava dimom tvoje cigarete. More. Valovi. Valovi.

Možda sam izrekla štogod krivo? Iskorači i stani na moju stranu.

Praznina se širi. Tvoje je lice neprobojni čelik. Riječi mi se neupotrebljene vraćaju.

Sve što sam rekla više ne postoji. Izbačena sam. Nevažna. Neshvaćena i sama.

Vapaji valova opet i opet.

Pokušavam se nasmiješiti kako bih potaknula razgovor, ali blagi dodir nadlanicom po kosi, kao kad se miluje dijete , sve je što si izgovorio. 

U tom trenu, u toj dirljivoj kretnji pročitam sve što mi izbjegavaju reći tvoje oči i tvoje usne. 

Opraštaš se. Nekako je to došlo do mene zajedno sa sve dubljom sjenom  koja tvom licu daje čudniji i tajanstveniji izraz. Sve te nejasnije vidim, konture tvoje brade pomalo se stapaju sa sumrakom. Sakrio si se. I sve te više gubim. I ne prepoznajem. Težina između nas. I more.

Od sad ću te moći samo zamišljati. U meni se budi vrtlog koji usisava sve što sam dosad imala, znala i osjećala. Ostaje ova krhka čahura koja izvana još uvijek izgleda kao ja. Čak i tebi.

Sada, umjesto tebe, približim svoje lice tvome, upijam miris tvoje kože i usnama dotičem tvoje. Kratko. Nježno. S ljubavlju. Zatim još jednom prelazim palcem po svim predjelima koje volim: obrvama, luku brade i mekoći vrata. Odmičem se i kažem- zbogom!

Riječ koja ti je cijelo vrijeme bridjela neizgovorena između nepca i jezika. Donosim umjesto tebe i ovu posljednju odluku. Koljena od gume. Suza izroni iz mog oka, a na licu se ne ništa ne pomakne, kao kad se suvišna kap samo prelije preko ruba čaše.

Srećom, sad je već i moje lice utonulo u mrak.

Okrenem se i odem. Ostaje more. I vapaji valova.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Koliko se emocija krije u dubini duše na rastanku dvoje ljudi? Koliko riječi ostane neizgovoreno i učahureno u šutnji, a…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 27. svibnja 2021.