Sve je odjednom lako kad znaš tko si
kad si dopuštaš sve zamisliti
(i biti i imati)
a svjetlo drugima time ne otimaš
tako je lako kad jasno vidiš obilje
a sve potrebno (i važno i neophodno)
usudiš se na izvoru uzimati
ne gomilaš, ne posjeduješ, ne prisvajaš
to čine odvojeni ustrašeni sami
koji se prividom ograđuju
grlim iskustva kojima me nebo izaziva
strpljivo me i mudro navode na oštre rubove
u prijetnje i izazove
a ja zahvalnošću uzvraćam jer znam da
sve me s razlogom susreće
da me iscijeli gdje sam pukotina
da me promijeni gdje sam uvjerena
da me osnaži gdje sam nejaka
ako te osmijehom dočekam
srećom ću sreću potaknuti
vidjeti tvoju pognutost kako se uspravlja
ako se sućutno obnažim ili te radošću obgrlim
pogled kojim mene budeš dočekao
neka bude mjera trajnog našeg sklada
sve o što se očeše zahvalnost umnaža
povezuje, kao i ljubav
pa ako sam istovremeno i travka i stablo i ptica i nebo
i riba i more i mrav i vuk i led i vjetar i snijeg
i ubica i trudnica i učiteljica i izdajica i licemjer
i aktivist i filozof i radnik i pastir i car i pas
iza čega se, pobogu, mogu sakriti
od koga se valja odvajati
kakvim se prividima smijem maskirati
i zašto se uopće bojati
kad ja ništa uistinu ne posjedujem
osim ovog sadašnjeg trenutnog trenutka
i zahvalnosti što sam ga svjesna
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/433214071730999