Art dnevnici: Snaga

By | 12-02-2022
Lucija Vojnović, autorica teksta

Hladan je zimski dan. Nećkam se između sreće što napokon vidim pahulje snijega i frustracije što toliki slojevi odjeće jednostavno nisu dovoljni. Na uglu snijegom prekrivene ulice ugledam staricu kako stoji za štandom. Pomislim, što li to prodaje po ovoj zimi. Zaustavim se. Ugledam bočice i bočice napitaka, posložene po bojama. Intenzivna ljubičasta, ružičasta, plava prelijevaju se u staklenim ambalažama.

– “Oprostite, može li se ovdje kupiti čaj? Jako je hladno.”

– “Djevojko, ne prodajemo čaj, ali imamo nešto mnogo posebnije.” 

– “Ipak, trebalo bi mi samo nešto toplo.” – odvratim.

– “Zastani na trenutak: osjećaš li se slabo, tužno, demotivirano u zadnje vrijeme? Možda izgubljeno, nemirno? Imam rješenje za tebe!”

– “Možda malo. Što vi to, zapravo, nudite?” – kažem u nadi da će me što prije ostaviti na miru.

– “Nudim napitke koji vam na 24h daju upravo ono što je potrebno. Ako ste tužni, popijete narančasti napitak sreće. Nemirni ste? Vrijeme je za napitak ljubičaste boje u kojem se krije mir.”

Dok govori pruža mi popis svih divnih stvari, pred očima mi se izmjenjuju ljubav, osmijeh, strpljenje. Kako je to moguće? Ne znam je li zbog silne hladnoće ili zimske čarolije, odlučujem se probati napitak. Na popisu tražim ono što bi mi najviše trebalo.

– “Mogu li probati pomalo od svakog? Nekakav miks?” – neodlučno pitam.

– “Draga djevojko, jako ih je opasno miješati. Djeluju jedino ako znamo što želimo i ako smo spremni to uistinu i osjetiti. Ne trpe neodlučnost.” – kaže mi starica kroz smijeh.

Potaknuta njenim riječima, odabirem SNAGU. Žute je boje i vrlo ugodna okusa, ali ne mogu povezati ni s čim što sam do tada okusila. Prolaze mi trnci dok ispijam, očekujem veliku nadolazeću promjenu. Željela bih imati snage reći ono što mislim, zauzeti se za sebe.  Voljela bih imati snagu za preživjeti ovaj kaotičan period. Snaga bi donijela mir, iscjeljenje i sreću, vjerujem. Treba mi snage za učiniti sve ono što sam tako dugo željela, a ostavljala po strani. Treba mi snaga da priznam sebi sve ono o čemu šutim pred ogledalom. Uz malo snage, možda bih i drugima izrekla sve što osjećam. Pri zadnjem gutljaju napitka, dogodi se nešto čudno. Shvaćam da se nalazim u svojoj maloj sobi i da se java probija kroz snove, oduzimajući prizor starice i šarenih bočica. Bezvoljna sam na trenutak, nestaje čarolija u koju sam snažno željela vjerovati. Onda se trgnem, izrežem jedan lis iz bilježnice i brzim pokretima ruke nacrtam napitak i krasopisom ispišem snaga. Zalijepim ga iznad kreveta, kao podsjetnik. Vrijeme je da sama probudim tu snagu, da sama smiksam napitak. Kasnije tog dana, prilazim ulicom i na uglu uistinu ugledam stariju ženu. Prodaje čaj. Govori mi kako ima svih okusa koje mogu zamisliti, jabuka i cimet, mango, zeleni, crni… Izabirem na slijepo jedan u žutoj kesici. To će biti moj napitak snage. I potrajat će mnogo, mnogo duže od 24h, odlučujem uz osmijeh.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/464983475220725