Tvoj glas ne šapuće glasno ni nametljivo, već toliko prozračno da je sposoban kao zmija obavijati se oko tijela i njime njihati u svojem ritmu. Svojim stezanjima i opuštanjima upravljaš koja će njegova strana titrati, koliko će brzo srce kucati, koliko svjesno govoriti, što će sljedeće noge činiti.
I tako hodamo ti i ja slijepljeni kroz život ne znajući za druge simbioze. Grlimo se čvršće kada prijeti opasnost, zajedno trčimo pred plamenima neuspjeha, skrivamo se u rovovima dok tražimo predahe. Privlače nas novi prostori, no ne volimo prelaziti granice unutar kojih su nam znane sve opasnosti.
Ovo područje od nas traži igranje sigurnih i znanih uloga. Predstava je postavljena već mnogo puta, a mi smo glumci veterani. Kako onda i pomisliti da je moguće improvizirati nove dijaloge i monologe, stati u nove cipele, čija nas peta čini višima, a svjetla reflektora obasjavaju kako bi se jasnije vidjeli?
Hoće li baš te cipele i svjetlost biti izdajice koje će svima obznaniti da sam puka varalica i da je svaka uloga dosada bila rezultat puke sreće? Zadrži se tu gdje jesi, odugovlači, odbijaj, povlači se.
Osim toga, uspjeh je na novim prostorima opasan – nježno mi šapućeš zavijajući se oko vrata – stavlja te na metu kritičara čije pero oštrije prodire no tvoje unutarnje.
Znaš i sama da su bogatstvo, status i ambicija pogubni, da ćeš izgubiti prijtelje – postaje glasniji, dok gubim dah.
Sputana sam sve dok se iz mog grla ne začu prodoran glas, od kojeg i zmije bježe glavom bez obzira.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.