Art dnevnici: Susret

By | 04-11-2021
Kristina Šimić, autorica teksta

Nasuprot meni sjela je djevojčica, čvrsto stežući knjigu rukama. U početku nisam pridavala mnogo pažnje njezinoj sramežljivoj pojavi. Nasmiješila sam joj se vidjevši je s tim gustim šiškama i u prevelikoj odjeći, očiju razrogačenih prema krajoliku koji se brzo izmjenjivao. Bilo je to poput kratkog, ali slatkog pregledavanja slika iz obiteljskog albuma. Činilo mi se da nije željela gledati prema meni, stisnula se u svom sjedištu i nešto čekala, obraza prekrivenih crvenilom.

Kako sam bila zaokupljena pisanjem svog sljedećeg članaka, vratila sam se poslu i ispustila vremeski kompas. Jedina vodilja koja je upućivala da napravim stanku bile su premorene oči.

Podignuvši pogled, shvatila sam da s ovom 11-godišnjakinjom nitko ne putuje; do nje nisu sjedili odrasli ili starija braća i sestre. Okrenula sam se po vagonu ne bih li vidjela njezine pratioce, ali začudila me činjenica da smo bile jedine putnice. Vjerojatno je zato sjela upravo tu, sigurno se bojala ići na putovanje sama.

Sada joj je izraz lica bio promijenjen. Čitala je knjigu koju je na početku držala u ruci; vidjela sam da se radi o Emilu i detektivima i pokušavala se prisjetiti ljeta koje sam provela čitajući je. Činilo se da uživa, zjenice su joj se širile svakim okretanjem, rubovi usana blago uzmicali gore pa dolje dok je pratila riječi.

Dok sam je promatrala željeći nešto zaustititi, nestalo je svjetla. Ušli smo u tunel. Htjela sam je zagrliti, zaštititi, iako se činilo neprikladnim. Djeca se boje mraka, zar ne? Možda joj je strašno, kao i meni ponekad. Zamišljala sam njezin suspregnut dah, ali postala svjesna činjenice da ga ja držim.

Kada nas je opet obasjala svjetlost jednog četvrtka i obrisi pašnjaka pojavili se s obiju strana, naše su se oči susrele. Njezine znatiželjne, moje zabrinute.

Zatvorila je knjigu i podginula se sa sjedalice pokretima koji se odavali uzbuđenje; izvukla je i kufer koji je cijelo vrijeme bio ispod nje.

Vlak je usporavao. Prozustila je jedno tiho doviđenja, a zauzvrat dobila isti odzdrav zapakiran glasom zbunjenosti.  

Sve se odvilo tako brzo. Došla je u, otišla prema, i sve to sama. Mogu li i ja to? Ostala sam zatečena. Hoću li i ja izaći sa svojim kuferom?

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/109342307451512/posts/403938347991905/