Art dnevnici: U vrtu zločinke

By | 27-07-2021
  • 89
    Shares
Ivana Bahun, autorica teksta

Vrijeme je tekućina

Vrijeme je tekućina

između pukotina u svemu.

Govoriš si da te čeka nešto bolje

pa te zato preskače sve dobro po redu.

U ruci gužvaš falešni špil,

broj koji nikad ne izvuku.

Čekaš trome udove vremena

da udijele znak pažnje ili odobrenja,

signal za prestanak opsadnog stanja.

Na ulicama vrebaju sjene 

u lovu na vlastite repove,

gutaju svoju djecu 

i proizvode novu

u kolektivnom transu.

Raskopavaš se zamasima

sve dublje i krvoločnije

povijaš leđa i stenješ kroza zube

iskešene u tik nalik osmijehu.

Podmazuju te minute, sekunde, cijela lijena vječnost.

Ne nazire se kraj mitozi

pukotina pod kožom.

Presvlačiš ju prije no što se smežura

I sažvačeš kao zvijer svoju posteljicu

u ime početka koji ne dolazi.

Nelogičnost 

Strah je oštar,

reže me kao jutro u kojem shvatiš 

da je planinu iznad grada preko noći prevario snijeg.

Čak i kroz prljavo tramvajsko staklo 

dopire njegov miris neiskvarenog,

tako drugačiji od arome anksioznosti

koja postaje dosadno pomodna.

Uzimam ga u sebe

našiljenog, neumoljivog.

I ništa se ne događa.

U slobodnom padu

Danu ostavljam tvoj stan –

u korake mi se uvlače sinkope

na nepredvidljivim mjestima,

kao noću u disanje bez reda i srama.

I jer trgamo i gutamo nasumice –

oči, kožu, prste,

ujutro si prvo tražimo dijelove

iza ormara,

pod krevetom,

u hrpi papira na radnome stolu.

Ponekad tek kod kuće zavučem ruku u džep

i nađem tvoj dlan

ili me nazoveš u pauzi za ručak

i kažeš da još vadiš moju kosu iz ustiju.

Tada ritam koji pratim rastvorenih očiju

nastavlja pulsirati u grlu

i s tvojom toplinom još na jeziku

pronalazim zadnji kotačić sebe

u slobodnom padu.

U vrtu zločinke

u vrtu zločinke njiše se užad s rubljem,

dječje hlače i čarapice

kao naopaki mirišljavi obješenici

i vestice sretnih boja

iz kojih ponekad ječi užas –

“nemoj više”, “neću više” 

i puno malih “molim te”.

Na rubu staze 

začešljani čempresi

stopala ogrezlih u izmet mojeg mačka

i uski travnjak na kojem se igra

samo kosilica.

Uz ogradu

divlje jagode snuždenih glava

koje nitko ne vidi

bježe preko žice.

Krvare mi niz prste

dok ih gutam s krivnjom

da ne propadnu.

Ljeto

Dozivam slike – 

ljeskanje vode, sol, smola, 

levantin i med.

Bubrim

dok Grad spušta rešetke na vratima,

diže pokretni most

sa mnom unutar zidina.

Drži me u klinču,

znojan je i podmukao,

stisak mu je sve jači.

Strahujem

da će njegovo mašinerijsko srce

samljeti moju simbiozu s ljetom.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Univerzalni motivi poput doživljavanja emocija, prolaska vremena, međuljudskih odnosa i osobnih preispitivanja vječni su…

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 28. srpnja 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.