Vrijeme je tekućina
Vrijeme je tekućina
između pukotina u svemu.
Govoriš si da te čeka nešto bolje
pa te zato preskače sve dobro po redu.
U ruci gužvaš falešni špil,
broj koji nikad ne izvuku.
Čekaš trome udove vremena
da udijele znak pažnje ili odobrenja,
signal za prestanak opsadnog stanja.
Na ulicama vrebaju sjene
u lovu na vlastite repove,
gutaju svoju djecu
i proizvode novu
u kolektivnom transu.
Raskopavaš se zamasima
sve dublje i krvoločnije
povijaš leđa i stenješ kroza zube
iskešene u tik nalik osmijehu.
Podmazuju te minute, sekunde, cijela lijena vječnost.
Ne nazire se kraj mitozi
pukotina pod kožom.
Presvlačiš ju prije no što se smežura
I sažvačeš kao zvijer svoju posteljicu
u ime početka koji ne dolazi.
Nelogičnost
Strah je oštar,
reže me kao jutro u kojem shvatiš
da je planinu iznad grada preko noći prevario snijeg.
Čak i kroz prljavo tramvajsko staklo
dopire njegov miris neiskvarenog,
tako drugačiji od arome anksioznosti
koja postaje dosadno pomodna.
Uzimam ga u sebe
našiljenog, neumoljivog.
I ništa se ne događa.
U slobodnom padu
Danu ostavljam tvoj stan –
u korake mi se uvlače sinkope
na nepredvidljivim mjestima,
kao noću u disanje bez reda i srama.
I jer trgamo i gutamo nasumice –
oči, kožu, prste,
ujutro si prvo tražimo dijelove
iza ormara,
pod krevetom,
u hrpi papira na radnome stolu.
Ponekad tek kod kuće zavučem ruku u džep
i nađem tvoj dlan
ili me nazoveš u pauzi za ručak
i kažeš da još vadiš moju kosu iz ustiju.
Tada ritam koji pratim rastvorenih očiju
nastavlja pulsirati u grlu
i s tvojom toplinom još na jeziku
pronalazim zadnji kotačić sebe
u slobodnom padu.
U vrtu zločinke
u vrtu zločinke njiše se užad s rubljem,
dječje hlače i čarapice
kao naopaki mirišljavi obješenici
i vestice sretnih boja
iz kojih ponekad ječi užas –
“nemoj više”, “neću više”
i puno malih “molim te”.
Na rubu staze
začešljani čempresi
stopala ogrezlih u izmet mojeg mačka
i uski travnjak na kojem se igra
samo kosilica.
Uz ogradu
divlje jagode snuždenih glava
koje nitko ne vidi
bježe preko žice.
Krvare mi niz prste
dok ih gutam s krivnjom
da ne propadnu.
Ljeto
Dozivam slike –
ljeskanje vode, sol, smola,
levantin i med.
Bubrim
dok Grad spušta rešetke na vratima,
diže pokretni most
sa mnom unutar zidina.
Drži me u klinču,
znojan je i podmukao,
stisak mu je sve jači.
Strahujem
da će njegovo mašinerijsko srce
samljeti moju simbiozu s ljetom.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.