Art dnevnici: Učiteljica me nije voljela

By | 27-09-2021
Ljiljana Zorčić, autorica teksta

U gradu u kojem sam se rodila činilo se da je jako važno imati muža. Neudane žene uvijek su mrzovoljne, često je govorio moj tata.

Moja učiteljica nije imala muža, a uz to bila je i stara. Ponekad, uglavnom nakon što je na nas, njene učenike, bila ljuta i vikala, rekla bi da smo svi mi njena djeca i da nam ona samo želi dobro. Od prvog razreda nije me voljela. Kad sam mami ispričala što osjećam, rekla je da moram slušati i poštivati učiteljicu jer je ona jedna fina drugarica i gospođa i da to što osjećam nije baš tako te da ću to shvatiti tek kad budem odrasla. Nikako se s tim nisam mirila.

Trudila sam se da me zavoli. To je bilo vrlo naporno. Morala sam se naprezati, pretvarati, biti ljubazna i mila, ali moja radoznala priroda uvijek bi odnekud izronila i sve u trenu pokvarila.

Sjedila sam u prvoj klupi po njenom zahtjevu. Da joj budem na oku, objasnila je. Pored mene je sjedila djevojčica, zvala se Željka. Uvijek je bila lijepo obučena i počešljana, s dugačkim tankim pletenicama. Iako je imala dobre ocjene, uvijek sam mislila da je glupa. Upotrebljavala je neobične riječi koje ne izgovaraju druga djeca. Dječaci iz razreda zvali su je štreberka. Za vrijeme školskog odmora uvijek je sjedila u klupi i ni s kim se nije igrala. Obično je cuclala jedan od svojih zelenih bombona. Na satu se nikad nije javljala niti postavljala pitanja. Stalno joj se piškilo, svaki sat je, bar jednom, morala izaći iz razreda. Prema njoj je učiteljica uvijek bila ljubazna i dobra. Često bi ju pohvalila i podragala po kosi.

Izvor: Sakib Hrvatt

Njen otac bio je odvjetnik. Radio je u nekom poduzeću u Sarajevu. Putovao je automobilom na posao. Uvijek je nosio odijelo i kravatu i neku crnu torbu. Mama joj je, iako nije imala puno godina, bila sijeda. Nosila je tamne kostime u kojima je izgledala još starija. S vremena na vrijeme pojavila bi se u školi za vrijeme velikog odmora. Jednom rukom držala je dječaka koji je čudno gledao i neobično često vrtio glavom lijevo i desno, a u drugoj ruci torbicu i ukrasnu vrećicu. Nakon tih posjeta učiteljica bi otvarala bombonijeru i sve nas u razredu počastila. Kad sam mami pričala o tome, ona bi samo rekla: „Hvala Bogu da su moja djeca zdrava.“

Na kraju trećeg razreda spremali smo se za odlazak na izlet. Danima nam je učiteljica govorila kako se trebamo ponašati i o čemu moramo voditi računa. Roditelji su nas doveli do škole i smjestili u autobus. Budite dobri i slušajte učiteljicu, na odlasku bi izgovorili. Vozili smo se prema obližnjem izletištu. Autobus je bio pun djece. Pjevali smo. Pjesme smo svi znali jer smo ih učili na muzičkom. U autobusu nikada nismo jeli iako smo u torbicama nosili hranu i sokove. I u autobusu sam morala sjediti pored Željke.

Kad se autobus zaustavio na proširenju pored neke livade, izašli smo. Veselo smo skakutali, štipkali se i naguravali. Po naređenju stali smo u vrstu. Po dvoje. Neka su se djeca držala za ruke, a Željka i ja ne. Krenuli smo prema šumi. „Poslije ćemo u restoran. U njemu smo rezervirali ručak“, objasnila je učiteljica.

Izvor: Sakib Hrvatt

Nakon toga je počela govoriti kao da smo u učionici. Govorila je o prirodi, o nadmorskoj visini i o vrstama šuma koje tu rastu. O životinjama koje žive u njima i o tome kako su planine Zvijezda i Perun dobile ime, a kako neka sela oko Vareša. Hodajući naišli smo na potočić. Učiteljica je objašnjava kako tu ima puno izvora termalnih voda. 

Morali smo prijeći preko potoka, a da se ne smočimo. Učiteljice su skupile veće kamenje i redale ga preko potoka, poput mostića. Mi učenici stajali smo u redu i čekali da jedno po jedno, uz njihovu pomoć, prijeđemo. Išlo mi je na živce to čekanje. Izula sam tenisice i čarape i odlučila prijeći preko potoka. Držeći svoju torbicu sa stvarima ispod pazuha, zagazila sam u vodu misleći da je topla. Gazila sam praveći se da mi hladnoća ne smeta. Odjednom je nastala cika, djeca su upirala prstom u moju nogu. Pogledala sam i vidjela krv koja je tekla. Pored noge je nešto bljeskalo.

„Kakvo je to ponašanje!“ viknula je učiteljica. „Tko ti je dozvolio da ideš sama? Što glumiš? Misliš da si najpametnija?“ A potom se okrenula prema drugoj učiteljici i nastavila nabrajati: “Ovo je dijete sasvim ludo! Kako njeni roditelji s njom izlaze na kraj?“

„Ti si luda“, pomislim i brzo prijeđem na drugu stranu potoka. Pogledala sam u zglob  i pokrila ranu rukama. Učiteljice su mi prišle, a druga djeca stajala su kao ukopana. Došaptavala su se između sebe. Učiteljica je iz torbe izvadila sprej i zavoj. Dok mi je čvrsto zamatala zglob, pomislila sam što će, ako umrem, reći mojim roditeljima. Druga učiteljica trčala je prema restoranu. Dugo sam sjedila na travi. Bilo mi je već hladno kad se učiteljica vratila s nepoznatim čovjekom. Uzeo me u naručje i odnio do auta. Osjećala sam se sigurno. Na sjedalo pored mene moja učiteljica je ubacila vrećicu s mojim stvarima i kazala: „Brzo ste kod doktorice. Budi hrabra!“

Izvor: Vareš i ljepote Vareša

 Sagnula se prema meni i po glavi me podragala. Iako je mirisala na ruže, pomislila sam da je odvratna.

„Ne mogu ostaviti drugu djecu“, nastavila je. „Željka će ići s tobom da ne budeš sama.“

„Ne treba!“ viknula sam, a ona je bez riječi zatvorila vrata.

Sjedeći na zadnjem sjedalu počela sam plakati.

„Hajde, mala, zašto cmizdriš? Nije to ništa, samo mala ogrebotina.“ strogo mi se obratio vozač.

„Ne plačem ja zato što sam se posjekla“, kroz zube sam procijedila.

Nakon što je parkirao pred Domom  zdravlja, unio me u ordinaciju, stavio na krevet i rekao doktorici  da ide po moju mamu. Na džepiću doktoričinog bijelog mantila pisalo je Zlonoga. Bila je visoka i debela žena. Imala je velike sise i vesele plave oči. Rekla je da će mi pregledati ranu i napraviti nekoliko šavova, te da sam ja velika i hrabra djevojčica koja se ničega ne boji.

„Možemo li sačekati da dođe moja mama?“ zakmečala sam dok mi je skidala zavoj. Digla je glavu. Dugo ništa nije rekla. Njene oči piljile su u mene. Odjednom su se činile ukočene i opasne.

„Posjekla si se na konzervu. Moram odmah očistiti ranu i namazati ju jodom. Malo će te peći kad prijeđem alkoholom. Možeš slobodno vikati ako će ti biti lakše.“ Osjetila sam miris mentol bombona iz njenih usta. Podsjetio me na Željku. Pomislim, da sam bar pristala da pođe sa mnom. Stisnula sam zube i uhvatila se za stranice kreveta.

Kad se mama pojavila na vratima, sve je već bilo gotovo. Iako joj je Izraz lica bio zabrinut, meni je bila lijepa kao nikad.

„Pa ti si sama!“ rekla je, poljubila me i započela razgovor s doktoricom. Razgovarale su dugo, kao da ja ne ležim na krevetu. Činilo se da njihovom razgovoru nema kraja. A kad je doktorica rekla: „Moram joj  dati injekciju tetanusa“, na vratima se pojavila učiteljica. 

Sad opet moram glumiti da sam hrabra, pomislila sam.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/379914500394290