Divim se malom čovjeku. Onom koji svoju malenkost pokazuje velikim djelima, ni ne trepnuvši. Onom koji je škrt na riječima, koji dva put razmisli, a ponekad samo slegne ramenima. Prolazi kroz život nezapaženo, običan, poput rutine svakodnevice. Znaš da je tu, oslanjaš se na njega, ali on ne skreće pozornost na sebe.
Jedan od mnogih iz susjedstva. Nenametljiv. Čovjek, kakvim ga djeca crtaju u bojankama: ima sve što treba da ga prepoznaš, ali ga ne razlikuješ od drugih ljudi. Nikad iz prve. Ne izvana.
Divim se njegovoj srži, koja i ogrubivši ostaje mekana, koja i nakon svekolike patnje ostaje topla. Divim se njegovoj čovječnosti. Opstaje i u nezamislivim uvjetima. Nema zla koje iz njega može isisati ljudskost. Nema mržnje kojoj se može prikloniti. Veličina je u njegovim postupcima, jednostavnim, poput udisaja.
Tek kad nestane, praznina koju za sobom ostavlja govori: bio je važan. Rijedak. Nezamjenjiv.
Postoje riječi koje imaju snagu djela. Riječi koje zauvijek određuju tijek života, oblik svakog budućeg dana. Ostavljaju otisak na duši onoga kojem su upućene, ali oplemene ljude u čijim žilama teče krv onoga tko ih izgovara. Mijenjaju budućnost.
– Uzmite mene!
Riječi koje su ugrađene u moj genetski kod. Određuju poziciju mojih sazviježđa, oblikuju rukavce kojima tečem. Obilježavaju koordinate po kojima se orijentiram u noći. Riječi čiji miris raspoznajem sa velike udaljenosti. Definiraju me i čine boljom osobom.
Izrečene davno prije mog rođenja, u vremenima o kojima piše povijest, u okolnostima o kojima ne znam mnogo. Dva brata, u ratu koji je nemilosrdno trajao, u neimaštini, zlu i ljubavi. Priča o dva brata i želji da jedan drugoga spase prva je istina o mojoj obitelji koju pamtim. Priča ostavljena mi u nasljeđe, prenosi moć ljubavi, doktrinu privrženosti. Dojena sam njenom snagom.
– Uzmite mene! – izgovoreno napuklim glasom, naredbenim tonom, dok srce galopira. Udisaj i nakon toga ništa. Trenutak u koji stane povijest cijele obitelji. Na kućnom pragu. Sa crnim rubcem vezanim pod bradom. Sa užasom u očima. Podne. Sunce se načas sklonilo iza oblaka bremenitog kišom. Cijelo je selo ostalo u sjeni, samo su vrškovi bajuneta prijeteće bljeskali.
Baštinim plemenitost mog devetnaestogodišnjeg oca koji je stao pred pušku i ponudio vlastiti život da bi sačuvao bratov. Iz ljubavi. Iz odanosti i bez trunke premišljanja. Samo dodir očima, za vječnost. Tim je činom obilježena i moja krv. Prenosim ga s ponosom u nasljeđe, kao zalog dobrote, svim mojim budućim malim ljudima.
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/408919694160437