Art dnevnici: Zamka

By | 08-08-2021
  • 184
    Shares
Daniela Beaković, autorica teksta

Ona je mirna. Već je odavno prognala osjećaje. Pušta život da joj teče niz prste, poput vode, ne osjećajući ništa. Čini što mora, odluke donosi bez premišljanja. Naučila je izbjegavati emocije. Nije to za nju. Emocije su zamka za mekušce, a ona za to nema želudac.

Jutros veoma rano prolazi kroz bolničku kapiju. Kreće se odlučnim koracima, U hodnik unese  svježinu umotanu u ručno pleteni šal. Sjedi u čekaonici ne razmišljajući. Natašte. Zrak je topao, zasićen mirisom dezinficijensa, prozori čvrsto zatvoreni, brane sterilnost od vanjskog svijeta. Ona je smirena, kao prazan hodnik u kojem čeka. U rukama vrti papire koji dokazuju da odustaje od svog nerođenog djeteta. Ne plače. Nije to već dugo činila. Jednostavno prihvaća nedaće kako dolaze. Traži novi stan kad joj otkazuju, pronalazi novi posao kad istekne ugovor, sklapa novo poznanstvo kad postane stranac. U njenom životu nema mjesta za dijete. Strašna joj je pomisao donijeti na svijet grumen, potpuno ovisan o njoj. Pupčane vrpce treba prerezati, najbolje prije nego što počinju gušiti.  Riješit će se trudnoće koja njoj nije suđena.

Uvijek dalje jer vraćati se ne može!

Ona čeka. Prigušena melodija dopire odnekud u anesteziranu plavu prostoriju.  Clapton,  My Father’s Eyes. Neprimjetno utone u sjećanje na memljivo jutro prošle jeseni, kad je magla gospodarila kako gradom tako i njenim životom i kad se studen lijepila za kožu. Izležavala se u svom podstanarskom krevetu u želji da vrijeme stane u trenutku kad je dan još nevin. Oglasilo se zvonce na vratima. Najmanje je očekivala ugledati oca. Gađala ga je bijesnim pogledom. On je ipak stajao, nedokučiva izraza. Pogrbljen, izgužvana lica. Samo su oči bile iste, pronicljive. Nije ih doticala njezina ljutnja.

Prva je progovorila kako bi prekinula električnu nit koja ju je spajala s njegovim pogledom.

–Kako si me pronašao? 

Osjećala je oštricu koja  prelazi svakim dijelom njezinog slabo zaštićenog tijela. Postala je svjesna svojih čvorova nepočešljane kose, alkoholnog isparavanja, ljepljivih tragova protekle noći. Sigurno je primijetio da joj je tijelo mršavo i koščato. Bila je sigurna da vidi drhtanje njenih usana, ramena, ljuljanja tla pod njenim nogama. Rukom se poduprla na okvir vrata. Bjesnila je od pomisli kakvu ju on vidi.

– Uvijek sam znao gdje si…

Kako? Nije pitala. Nije htjela. Opet ju kontrolira, kao što je uvijek činio. Njemu se nije moglo pobjeći.

– Mama…?

Kao da se sad sjetila da ima majku. Nehotice joj glas zadrhti, bez obzira na uložen trud, na nokte kojima je pokušavala sastrugati kožu na dlanu. Ono mekano mjesto na vratu s otiskom njenog čela. Nekad je tu spuštala glavu… Nije htjela sada o tome razmišljati. Jedino je bila sigurna da ga nikako ne želi pustiti u stan. Ni koraka bliže! Gledao ju je pozorno, ali nije pokazao želju da uđe.

– Dobro je…kako si ti?  

Usne je stisnula u tanku liniju. 

Dobro je ona, kako bi bila! Pitala se da li još uvijek vrijedi ona tvrdnja da više nije njegova kćer. Hladnoća podnih pločica penjala se po njenim bosim nogama. Pogledom je tražila paučine po kutovima stubišta. Željela je da što prije ode. Nije ga ona pozvala.

Otac je pročistio grlo, ruku skrivenih u džepovima kaputa. Jedino se kaput nije promijenio. On je bio manji, razvodnjen, starac. Kao da je nešto izgubio, nešto je iz njega iscurilo što ona nije razumjela. 

– …samo sam htio ..vidjeti te. 

Te su joj riječi izgledale kao neuspjela šala.

– Vidjeti me? 

Nikad me zapravo nisi vidio, siktala je u sebi.

Nije joj promaknuo pokret ramenom tako malen da se jedva mogao nazvati pokretom. Oklijevanje, kajanje ili nešto treće. Skoro kao da je čovjek. Nikad nije o njemu razmišljala kao o čovjeku. Samo o ocu koji nije bio u stanju razumjeti. Nikoga. 

– Dobro…

Odjednom joj se žurilo. Željela je samo da on ode, zaboravit će ovaj susret kao da ga nikad nije ni bilo. 

Stajali su neko vrijeme, čekali, postalo je prekasno za riječi.

– Ja sad idem… javi se majci da ne brine…

Prihvatila je ispruženu ruku. Službeni stisak.  Kratak, ali čvrst. Prvi dodir nakon pet godina. Dok su  koraci odjekivali hodnikom, srce joj je luđački kucalo, a dlan ga je i dalje pamtio.

Jutros, dok sjedi  na plastičnoj stolici i čeka zahvat kojim neće više biti majka, učini joj se da je  nešto u tim škrtim riječima sličilo na oprost… Mogla se vratiti kući, mogla je nazvati, mogla je… Ta je misao nekako smekša, prodre u nju dublje, kaplja crvene boje u vodi. Svaka riječ, pokret i misao  dobije novu nijansu.

U njoj se nešto razmakne, a zatim rasprsne. Svaki djelić nje vapi za koljenom na kojem je nekad rješavala domaće zadatke, mirisom kuće u koju se vraćala iz škole. Nedostaju joj školjke na prozorskoj dasci i grm bijelih ruža koji se vidi sa tog prozora, minijatura venecijanske gondole na kuhinjskom ormaru i nedostaje joj majka. Ona žena koja joj je previše stezala kosu, koja ju je tjerala da prvo pojede juhu. Priprost i nerazuman otac. Starci kojih se srami. 

Kamenčići vruće čežnje lijepe se za njezinu kožu, peku, ne daju joj da se pomakne, prekrivajući ju  jetkim otrovom krivnje koji prijeti da će je ugušiti. Zamka se zatvorila. Leptir priboden tankom iglom za šperploču. Bijeg više nije moguć. Iznutra vrišti. Grebe, grize i zove upomoć! Prestrašena  djevojčica u ulozi žene. Sama, u odluci u koju više nije sigurna. 

Plače, najprije tiho, zatim u jecajima, suze se kotrljaju, potoci, plače glasno, rida, rijeka buja, nosi ju, voda do grla, urla i ne može više stati. 

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Svakodnevno se suočavamo s nizom situacija koje od nas zahtijevaju donošenje brojnih odluka. Taj proces odvija se pod…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 8. kolovoza 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.