NEMOJ
i nemoj mi sve odjednom dati
ljubav neće u bescjenje
u malim dozama toplinu
tek četvrtinu poljubaca
nekoliko zagrljaja
prstomet dodira
nahrani me čekanjem
surov je svijet u kojem
nije sve dostupno
dok vrijednosti rastu
smiješane s patnjom
ničega previše za zdrav život
a tebe nikad dovoljno
i nemoj mi sve odjednom dati
ljudi ne razumiju obilje
možda bih zaboravila žudnju
sagorjela čežnju
ili se sprijateljila s navikom
a ja u svojoj neutaživoj neumjerenosti
ne mogu se tebe nadisati
zato pribij me na jastuk
zatomi moje misli
sputaj mi htijenja
i nemoj mi sve odjednom dati
OBRAZ
ostala sam bez obraza
i ne znam više gdje bih ga tražila
možda su njime platili svoje dugove
ili zastrli sramotu
a možda su ga iz čiste obijesti
odbacili
da ga nikad ne nađem
mogu li nakon svega
pogledati u ičije oči
mogu li strgnuti masku
po kojoj me poznaješ
iščupati sebe iz sebe
i u tvoju naklonost
položiti svoju običnost
mogu li biti sigurna
da nisi jedan od njih
da ćeš nježno polijepiti
moje krhotine
i ispuniti me sobom
TRENUTAK
trenutak pred umiranje
zemlja će biti gola
rastvorena beživotna
zvijer u njenoj utrobi
umorna ugašena
nebo će suho zacviljeti
bez ptica bez gromova
posljednji treptaj svega
zauvijek će spasiti
objektiv slučajnog fotografa
PLIVAČI
nisu putevi i ceste tu
da njima samo hodamo
kad na njih naiđemo
ceste valja preplivati
u smiraj dana
dok čvorci lijeću jatimice
a srne iz šumarka plaho proviruju
prije no ćuk razbudi noć
preporučuje se:
navući kupaći kostim
glavu zaštititi kapom
oči naočalama
i zagaziti u tok
snažno zamahnuti lijevom
i plivati poprijeko
prepriječiti se
crtama i pravcima
zanemariti putokaze
i zabrane
valja nam plivati muški
oštro
ne osvrtati se
nikako
da nam ne uskrate
suprotnu obalu ceste
ZRCALJENJE LJUBAVI
opirem se
sve dok me ne stignu krhotine
vlastitih otpora
prigibam se onda do samoga dna
izbliza i sasvim polako
prebirem ostatke
primičem ih spoznaji
i pazeći da ih točno
redom uklopim
vraćam oblik svemu poznatome
sve dok nadnesena nad
svojim odrazom
ne ugledam zacijeljeno nebo
ako je u meni početni prah
to ja svemir imam i on mene
ako svaka stanica pamti tko sam
u jezgrama je zapisano
sve što jesam
i glib koji me utapa
i oblak što me nosi
sredina je jedino mjesto
na kojem mogu postojati
bez protivljenja
raširiti se raspršiti
ustrajno zrcaliti
Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.