Category Archives: Anđela Mijić

Što da kaže čovjek koji odlazi? U koji zakutak prašine da se sakrije? Ispod kojeg okvira, iza kojih više rešetaka da se zatvori? Što da kaže čovjek koji misli? Što da kaže čovjek pod težinom vlastite misli? On šuti, svega svjestan, i odlazi još jednom s mučaljivim stijenama posred srca. Svijet, otkad prvi put čovjek… Read More »

Kuća je velika, a prazna. Stoji na temeljima od stakla, a njezina krhkost proteže se sve do potkrovlja. Katkada mi se čini da je koliba na vjetrometini o koju sve udara, kraj koje svaki prolaznik zastaje iako ne bi trebao. Neke kuće osvajaju vanjštinom, a neke nutrinom. Moja je kuća mamila zavidne poglede koji su… Read More »