Stiglo je vrijeme kad mogu prigrliti svoje svjetlo. Pogledati se u ogledalo s ljubavlju i reći lako, bez ustezanja: volim te, ludo jedna! Volim što si svoja, neukrotiva i neposlušna. Što se opireš da sačuvaš sebe. Volim kad te rasplače ljepota trenutka jer postoji samo ako je viđena, ako se osjeća i živi, a ti… Read More »
Od svih kaveza u kojima sam živjela, um je daleko najmoćniji. Iako si šapućem da sam slobodna,uhvatim sebe kako glavom među rešetkama, zaustavljena, sanjarim o „što bi bilo kad bi bilo“. I kad je u nekom trenutku život znao biti dobar, ipak je u mom središtu neutješno nešto jaukalo. Nijese to moglo izgovoriti, niti imenovati. I… Read More »
Drage sve, pišem vam ove retke jer smo došli do točke u kojoj moramo promijeniti naše stavove. Vjerujem da se osjećate zbunjeno i napeto, poput mene, i da ste, iako si to ne želite priznati, umorne od trčanja istim živčanim kolopletima. Zajedno smo odrasle i prožele se kao jedno tijelo dok smo utabali putove i… Read More »
Tvoj glas ne šapuće glasno ni nametljivo, već toliko prozračno da je sposoban kao zmija obavijati se oko tijela i njime njihati u svojem ritmu. Svojim stezanjima i opuštanjima upravljaš koja će njegova strana titrati, koliko će brzo srce kucati, koliko svjesno govoriti, što će sljedeće noge činiti. I tako hodamo ti i ja slijepljeni… Read More »
Ima jedna interesantna igra, zove se pikado. U njoj se ogleda cijeli život. Nema dobnih ograničenja. Igraš dok ne izgubiš strelice, dok ih ne slomiš, dok ti ih netko ne ukrade… ili dok ne odustaneš. Možeš se igrati samo radi igre, spontano uvijek ispočetka. Možeš se igrati i radi postizanja cilja. Da strelicu napikiraš ravno… Read More »
Kad bih se vratila na početak, sve bih opet jednakom strašću. Impulzivnost jest nepredvidiva, ali intrigantna jer nećeš unaprijed znati kako će s njome biti. Takvi idu svijetom i diraju što požele, uzimaju što im se svidi, zastanu gdje im je lijepo, kažu kako misle, smiju se kad im se smije, plaču kad im je… Read More »
Protrlja zapešća. Danas su se pojavile dvije nove urezotine, krvavo crvene. Na rubovima već zgrušane. Nagrdile su postojeće ožiljke. Spusti pogled dolje na nožne zglobove ne nadajući se boljem. Današnji končani ples potrajao je duže nego inače. Publika je bila zahtjevna i pomalo divlja.Tražila se karta više. Popravljene šminke, u zadnji čas vratili su ih… Read More »
Borbenost je crvena. Ona vijori na vjetru i razjaruje kao toreadorov plašt. Nemirom izaziva bikove, živa i nesputana. Nasrnut će na nju ne misleći samo zato jer se kreće, jer vrišti usred svega u potrazi za takvima koji će navaliti da ju zaustave. Borbenost je vjetar koji uznemiri sve čega se dotakne u svome pohodu.… Read More »
“Tko si ti?”, konačno se odvažih upitati. Zaustavih se nasred prepunog trga i okrenuh gledajući ga ravno u oči. Ako i ima loše namjere, neće se usuditi učiniti mi nešto nažao među tolikim ljudima. Ovo me neobično biće prati danima. Skrivanje mu nije namjera. Kao da želi biti viđeno. “I zašto me danima slijediš?” Zagonetno… Read More »
Otac ga je tvrdoglavo slamao. Batinama krpao sve njegove nestašluke. Nisu to uvijek bile velike stvari, ponekad nije ni bio kriv, ali bi podnio najteže za ekipu. Remenom, rukom, štapom, otac ne bi birao način, ali nije uspijevao slomiti dječačku radoznalost kojom je ulazio u avanture. Bilo ga je posvuda – po stablima, u krađama,… Read More »
Na zamišljenoj dužini osjećaja, njih su dvoje točke s kojima sve počinje i završava. Unutar njih širok je dijapazon nasumce nabacanih i počesto izmiješanih emocija svih vrsta. On je Sjeverni, a Ona Južni pol na globusima njihovih vlasnika. On je Mrak, Ona je Svjetlost. On je Strah, Ona je Ljubav. Njihove su uloge odvajkada zadane.… Read More »
Na proplanku kraj mora živi stoljetna maslina. Ukopana na istome mjestu od kada zna za sebe nagledala se vjetrova i zima, izlazaka i zalazaka sunca, kiša koje je nekada jedva dočeka živa. Pustila je korijenje duboko tražeći kapi vode u sušnim danima. Odbacila je poneke grane kada se u dugim zimama nije mogla brinuti za… Read More »
Kad na kraju svega vidiš da si tek na početku i da svime što jesi zatvaraš krug jer nema pravoga početka niti kraja. Kad vidiš da je sve služilo jednom jedinom cilju – da te dovede do točke u kojoj jesi. Onda znaš da ništa pod nebom nije bez svrhe. Prepusti se s povjerenjem, bez… Read More »
Tek si ideja. Paučinasta i providna. Začeta tek u budnim snovima. Cjelinom srca. Djelom neformirana. Ni zametak još nisi. Samo skica iskonturirana mekom olovkom Mojim plašljivim kretnjama. Ne može se nešto Stvoriti ni iz čega. Pustom željom Bez nužnih sirovina. Ali slutim ti miris. Golica mi maštu. Ćutim ti podatnost pod prstima. Mojim, nečijim. Ne… Read More »
Emocije su utkane u sve pore naših života. One prate svaki naš udah i izdah, svaku našu kretnju, izgovorenu riječ, neizgovorenu misao. Emocije su esencijalni dio našeg bića. Bez njih bi bili bezlični, prazni, besmisleni. Zašto onda zaključavam neke emocije? Ne dopuštam im da ugledaju svijetlo dana. Sakrivam ih od očiju javnosti. Zavaravam sebe uvjeravajući… Read More »
Tu sam. Egzistiram u zadanom labirintu života čijeg se početka stopostotno ne sjećam, kraj mu ne nazirem niti ga priželjkujem. Mada mi je pred nosom. Unutar njega toliko slijepih sokaka. Vraćanja unatrag. Udaranja u nevidljive prepreke. Ali i vožnji širokim sunčanim avenijama s mnoštvom kružnih tokova iz kojih uvijek postoji više izlaza. Sve svoje početke… Read More »
Iz vlastitog iskustva rekla bih da je, u hijerarhiji i linearnosti, manipulacija sveprisutna. Teško ju je izbjeći. Ako ju iskusiš u djetinjstvu, neminovno ju preuzimaš kao obrazac i pronosiš dalje. Naučeno skrivaš rane pred samim sobom, pred svijetom se pokazuješ jakim, hraniš se tuđim bespomoćnostima i prešućivanjima. Sve dok te tuđi otpori ne raskrinkaju. Kad… Read More »
Postoji li određeni trenutak u kojem se Krivnja začahuri u čovjeku? Nakon koliko svojih riječi i ponašanja dijete shvati da je odgovorno za tuđe osjećaje? Da na njemu leži breme svakog prošlog i budućeg postupka? Da onda od tih djelića iskustava gradi ogledalo u kojem vidi svoju napuknutu sliku te skuplja na koštanom stupu svog… Read More »
Hladan je zimski dan. Nećkam se između sreće što napokon vidim pahulje snijega i frustracije što toliki slojevi odjeće jednostavno nisu dovoljni. Na uglu snijegom prekrivene ulice ugledam staricu kako stoji za štandom. Pomislim, što li to prodaje po ovoj zimi. Zaustavim se. Ugledam bočice i bočice napitaka, posložene po bojama. Intenzivna ljubičasta, ružičasta, plava… Read More »
Dok je pripremala ručak, prisjetila se razgovora kojeg je vodila s Bornom prethodnog dana. Morala je priznati samoj sebi, osjetila je veliko olakšanje nakon što je razgovor završio, bio je to prvi put da nije završio svađom. Inače nije bilo tako. Optužbe i prebacivanja koristili bi kako bi jedan drugoga povrijedili, nanoseći trajnu štetu njihovom… Read More »
Kad bi zacrtala cilj, onda nije odustajala, već bila uporna u svemu što je za taj cilj bilo potrebno napraviti. Kao recimo upisati fakultet, iako bi svi bili sretni da se to nije dogodilo. Ili dobiti stipendiju. Ili se izboriti za djecu usprkos svemu. Veliki ciljevi bili su praćeni velikom upornošću. Bili su skretnice. Jedan… Read More »
Naše bitke nikada ne prestaju, ne jenjavanju. Svakog dana čujemo tutnjavu topova i podrhtavanje tla. Bubnjeve ponad naših uzavrelih srdaca, što oplakuju današnje gubitke na bojištu. Ali znamo, oh znamo, da će se u kolapsu večeri naša zora ponovno uzdići. Znamo da će prve zrake svjetlosti izbrisati poraze prošle noći i da će nas veliko… Read More »
“To nije bilo nešto što sam željela, ali možda sam upravo to trebala.” Zanimljiv početak, svidio joj se. Uh, ta trema, hoće li ikad proći? Taj osjećaj stiskanja u želucu… i lupanje srca, nije li dovoljno da lupa brže nego inače, mora li lupati toliko jako. Kao da će iskočiti… i pobjeći, što dalje, daleko… Read More »
Sve je energija. I ti si energija. Gradi te i mračno i svijetlo. Cilj je da svijetliš što jače. Stoga mračno ostavi što dalje od svoje srži. S vanjske strane vrtne ograde. Napiši veliki znak upozorenja da mu je ulaz zabranjen. Ako je slijepo, pročitaj mu. Ako je gluho, i samo će vidjeti. Ako je… Read More »
Sve je odjednom lako kad znaš tko si kad si dopuštaš sve zamisliti (i biti i imati) a svjetlo drugima time ne otimaš tako je lako kad jasno vidiš obilje a sve potrebno (i važno i neophodno) usudiš se na izvoru uzimati ne gomilaš, ne posjeduješ, ne prisvajaš to čine odvojeni ustrašeni sami koji se… Read More »
Zašto maske? …jer izaći u svijet, ogoljen i nezaštićen, bez maski, za to je potrebna ona hrabrost. Ne obična hrabrost, već ona neka druga. Znaš, ona hrabrost za otvoriti dušu pred svijetom. Za pokazati svoje najskrivenije tajne i potisnute osjećaje. Pokazati i ranjivost i tugu, bol i sve ono čega se bojiš i čega te… Read More »
Vrijeme stoji kao preteški oblak. Krajolik je okupan gustom, neprozirnom svjetlošću. U zraku je mir kojeg donosi snijeg. Još nekoliko minuta i sve će progutati mrak. Negdje sam gdje je toplo. Mačak prede na mom krilu, po prostoru se vuku sjenke. Čekam te, kao i svaku večer, nesposobna da se odmaknem od prozora. Povremeno dodirujem krivinu svog nosa koji je… Read More »
Kada pomislim na mržnju, vidim svoju majku kako sjekirom s crvenom drškom razbija zid koji jasno odjeljuje njih i nas. Sitan u dužini, visok u visini, od neobičnog materijala, gotovo kartonske slojevitosti, uzdiže se u mojim sjećanjima. Više ne znam je li sezao sve do krova ili se činio ogromnim jer sam ja bila i… Read More »
Na zidovima njihove kuće i obiteljskim albumima nema svadbenih fotografija. Ni mladenke prozračnim velom prikrivenog sramežljivog lica… ni mladoženje u svečanom, po mjeri skrojenom, odijelu . Nisu ih u novi život ispratile tambure. Nisu ih zasipale šarene konfete. Nije bilo cike ni veselja ni revnih čestitara koji čekaju svoj red. Bacanja buketa u uvijek pogrešne… Read More »
Voljela je subote. Ujutro bi rano ustala dok još svi spavaju. U miru bi popravila nered od sinoć i krenula u novi dan. Još je sinoć isplanirala što će pripremiti za ručak, nešto je od namirnica već imala u kući, a ostale stavila na popis, da ne bi zaboravila one najvažnije. U nabavku će ranim… Read More »
Divim se malom čovjeku. Onom koji svoju malenkost pokazuje velikim djelima, ni ne trepnuvši. Onom koji je škrt na riječima, koji dva put razmisli, a ponekad samo slegne ramenima. Prolazi kroz život nezapaženo, običan, poput rutine svakodnevice. Znaš da je tu, oslanjaš se na njega, ali on ne skreće pozornost na sebe. Jedan od mnogih… Read More »
Nasuprot meni sjela je djevojčica, čvrsto stežući knjigu rukama. U početku nisam pridavala mnogo pažnje njezinoj sramežljivoj pojavi. Nasmiješila sam joj se vidjevši je s tim gustim šiškama i u prevelikoj odjeći, očiju razrogačenih prema krajoliku koji se brzo izmjenjivao. Bilo je to poput kratkog, ali slatkog pregledavanja slika iz obiteljskog albuma. Činilo mi se… Read More »
Rođeni s par godina razmaka. Živjeli par kuća udaljeni jedan od drugoga. Gutali prašinu iste ulice, dijelili prijatelje i dječje igre. Odrastali u klasičnoj maniri prigradske djece. Koliko li je takvih? Površno gledajući – nespojivi materijali za dugogodišnja ozbiljnija prijateljstva. Vladimir, dijete iz skromnije radničke obitelji koja odgaja više potomstva nego li je to uobičajeno, Marko,… Read More »
Volimo pričati o svemu. O hrani, zabavi, o drugim ljudima. Raspredamo o putovanjima, susretima i zajedničkim uspomenama. Uživamo prepričavati sebe. Opet i iznova. Šaliti se. Smijati. Želimo svijetu biti dobri, najbolji što možemo. Privlačni. Odgovorni. Da se brinući o drugima, možda, zaštitimo od sudara sa sobom. Zato skrivamo svoju ranjivost s druge strane stakla. Sve… Read More »
U vrijeme kad su lutke bile rijetke, dugo željene i kad ih je trebalo čekati, baka je odlučila svojoj prvoj unuci kupiti pravu, veliku, lutku iz Trsta. Bila je to avantura u kojoj su sudjelovali i prekogranični rođaci, vadila se mršava ušteđevina, planiralo putovanje. “Imat ćeš pupu! Unu velu, iz Trsta! Nedan neće imat takovu!” – uzbuđeno… Read More »
Zalutala sam, ponovno. Ovog puta u prostranstvo golog kamena. Zrak je stajao i čekao pojavu sunca iza sivih oblaka, a niski gusti oblaci maglili su pogled. Promatrala sam ovu prazninu, tražeći nešto prema čemu bih krenula. Daleko ispred mene nazirao se obris nade. Potrčala sam prema njemu, ne znajući što me ondje čeka. Kada sam… Read More »
U gradu u kojem sam se rodila činilo se da je jako važno imati muža. Neudane žene uvijek su mrzovoljne, često je govorio moj tata. Moja učiteljica nije imala muža, a uz to bila je i stara. Ponekad, uglavnom nakon što je na nas, njene učenike, bila ljuta i vikala, rekla bi da smo svi… Read More »
Moje ime je Hrabrost. Napiši ga Velikim slovom jer ja uistinu jesam velika, a ti si potpuno nesvjestan moje veličine. Znaš li da bi bez mene stao svijet? I Ti bi se bez mene prestao kretati i raditi to što upravo radiš. Izgledalo bi to kao da su kazaljke na satu prisilno zaustavljene, a vrijeme… Read More »
Jako si voljela životinje i svoju cvjetnu gredicu, penjati se po stablima kako bi ubirala zrele smokve i trešnje, sjediti ispod jabuke u cvatu i čekati da bijela magija njezinih latica dotakne i tebe. Voljela si kopati po zemlji tražeći crve i uprljanim rukama vaditi krumpire, kloniti se kupina na putu ulaska u vrt, trčati… Read More »
Jutros sam uz kruh i mlijeko kupila pištolj. Na polici, umotano u običnu prozirnu foliju, ugledala sam rješenje za mržnju koja se u meni nakuplja godinama. Zamrzila sam te jednog bistrog rujanskog jutra kad se tvoj lik nepozvano pojavio u ogledalu iza mog lica. Bore koje dotad nisam primjećivala na tvom čelu i stazi koja se od nosa… Read More »
U zemlji mitova i legendi jedina stvarnost je ona koju sami odaberemo. Ja sam odabrala put preko Pustoši do konačnog otkrivenja, a Pustoš me vodila preko pustinjskih dina. Hodala sam po vrućem pijesku, dok mi je vjetar mrsio kosu. Činilo se kao da više nikada neću vidjeti ni travu niti zelenilo šuma. Kamo god sam… Read More »
Pred malenim, trošnim kućerkom sjedi starica. Izbrazdano joj lice, ruke sklopila u krilu kao da moli…čeznutljivi pogled u daljinu. U očima tuga, ili samo sjeta, teško je reći. Sjedi tako sama i čeka, a odavno već čekati nema koga. Tek smrt da dođe, a ni njoj još nije vrijeme. Ni suza nema, i one presuše… Read More »
Prošlo je ravno mjesec dana otkako su On i Ona prestali razgovarati. Kada bi se na trenutak zamislila nad uzrokom šutnje, prekorila bi se jer se nije mogla sjetiti pravog razloga. Ali zna da toga dana nije rekla Nije mi ništa i bjesomučno nastavila s čišćenjem štednjaka, već se odlučila za potpuni prekid komunikacije. On… Read More »
NEMOJ i nemoj mi sve odjednom dati ljubav neće u bescjenje u malim dozama toplinu tek četvrtinu poljubaca nekoliko zagrljaja prstomet dodira nahrani me čekanjem surov je svijet u kojem nije sve dostupno dok vrijednosti rastu smiješane s patnjom ničega previše za zdrav život a tebe nikad dovoljnoi nemoj mi sve odjednom dati ljudi ne razumiju… Read More »
Ona je mirna. Već je odavno prognala osjećaje. Pušta život da joj teče niz prste, poput vode, ne osjećajući ništa. Čini što mora, odluke donosi bez premišljanja. Naučila je izbjegavati emocije. Nije to za nju. Emocije su zamka za mekušce, a ona za to nema želudac. Jutros veoma rano prolazi kroz bolničku kapiju. Kreće se… Read More »
Ulazim u prostoriju i širim nosnice kako bih bolje mogla nanjušiti tuđu grešku, propust ili nerad. Negdje duboko u sebi osjećam da sam bezvrijedna. Zašto bi se itko osjećao vrijednije nego ja, čemu to pravo? Bit ćeš manji od mene, bit ćeš crv koji gmiže po podu, a ja ću te učiniti takvim. Polako ću… Read More »
Vrijeme je tekućina Vrijeme je tekućina između pukotina u svemu. Govoriš si da te čeka nešto bolje pa te zato preskače sve dobro po redu. U ruci gužvaš falešni špil, broj koji nikad ne izvuku. Čekaš trome udove vremena da udijele znak pažnje ili odobrenja, signal za prestanak opsadnog stanja. Na ulicama vrebaju sjene u… Read More »
U prostoriji je ostalo još onih nekoliko parova koji uvijek posljednji odlaze. Konobar strelja pogledom polirajući čaše. Stolice na praznim stolovima su već okrenute nogama prema stropu, kurvinski. Da li to samo ja vidim ruganje u tim široko uzdignutim drvenim nogama ili je to neki perfidni način kako mi se konobar nabacuje? Kazaljka na kazaljci.… Read More »
Što da kaže čovjek koji odlazi? U koji zakutak prašine da se sakrije? Ispod kojeg okvira, iza kojih više rešetaka da se zatvori? Što da kaže čovjek koji misli? Što da kaže čovjek pod težinom vlastite misli? On šuti, svega svjestan, i odlazi još jednom s mučaljivim stijenama posred srca. Svijet, otkad prvi put čovjek… Read More »
Svjetlo ju je probudilo iz dubokog sna. Iza zatvorenih očiju znala je da se nalaktio na vrata. U stotinki sekunde oslušnula je tišinu. Remetilo ju je meškoljenje malog, toplog tijela pored nje. I njegovo teško disanje s vrata. Ugasio je svjetlo i žustro prišao krevetu. Zaudarao je na razuzdanu noć. I bijes. Uhvatio ju je… Read More »
Tko si? Bilo je potrebno osam godina da te shvatim. Kad sam mislila da jesam, iznenadio me prikaz koji se zatekao pred mojim očima. Oči lažu. Uši lažu. Osjetila su varljiva. Ja sam bolna, ti si radostan. Nismo u istim svjetovima. Tvoj svijet je u fazi tinejdžera. Spominješ pet mjeseci odmaka i pet elemenata. Iz… Read More »
Osveta se servira hladna. Ja sam svoju dugo pirjala, kuhala, krčkala na laganoj vatri, a tebe sam kontrolirala i mrzila. Tiho. Nečujno. To se varivo kuhalo iznutra, samo povremeno izbijajući kao iznenadno crvenilo, nagla promjena raspoloženja i pokoja suza kojoj tamo nije bilo mjesto. Moje su riječi bile usitnjene, dekorirane i odmjerene. Treperenje prstiju i… Read More »
Sjekira Prvi zamah reže zrak kao sunce ili mladost, samo zalet za ono što slijedi, u rebra. Drugi je sigurniji u sebe, u surovost koja pršti iz čelika posred čela. Treći i četvrti već pjevaju krvoločno i slobodno pjesmu iz kostiju i mesa naslijepo. Ton na ton slijevaju se u toplu mlaku na kuhinjskom podu… Read More »
Sunce se spušta iza obližnje kuće i tvoje lice prekriva sjena. To ti daje tako zagonetan izraz. Vjerujem da se spremaš izgovoriti nešto značajno. Očekujem znak, mig za kojim ću poći. Tvoje priznanje moja je snaga. Tvoje lice, putokaz. Dugo zadržavaš pogled na mojim usnama, obrazima i kosi. Zatim ga nehajno seliš na morsku pučinu… Read More »
Kuća je velika, a prazna. Stoji na temeljima od stakla, a njezina krhkost proteže se sve do potkrovlja. Katkada mi se čini da je koliba na vjetrometini o koju sve udara, kraj koje svaki prolaznik zastaje iako ne bi trebao. Neke kuće osvajaju vanjštinom, a neke nutrinom. Moja je kuća mamila zavidne poglede koji su… Read More »