Vrijeme stoji kao preteški oblak. Krajolik je okupan gustom, neprozirnom svjetlošću. U zraku je mir kojeg donosi snijeg. Još nekoliko minuta i sve će progutati mrak. Negdje sam gdje je toplo. Mačak prede na mom krilu, po prostoru se vuku sjenke. Čekam te, kao i svaku večer, nesposobna da se odmaknem od prozora. Povremeno dodirujem krivinu svog nosa koji je… Read More »
Divim se malom čovjeku. Onom koji svoju malenkost pokazuje velikim djelima, ni ne trepnuvši. Onom koji je škrt na riječima, koji dva put razmisli, a ponekad samo slegne ramenima. Prolazi kroz život nezapaženo, običan, poput rutine svakodnevice. Znaš da je tu, oslanjaš se na njega, ali on ne skreće pozornost na sebe. Jedan od mnogih… Read More »
U vrijeme kad su lutke bile rijetke, dugo željene i kad ih je trebalo čekati, baka je odlučila svojoj prvoj unuci kupiti pravu, veliku, lutku iz Trsta. Bila je to avantura u kojoj su sudjelovali i prekogranični rođaci, vadila se mršava ušteđevina, planiralo putovanje. “Imat ćeš pupu! Unu velu, iz Trsta! Nedan neće imat takovu!” – uzbuđeno… Read More »
Jutros sam uz kruh i mlijeko kupila pištolj. Na polici, umotano u običnu prozirnu foliju, ugledala sam rješenje za mržnju koja se u meni nakuplja godinama. Zamrzila sam te jednog bistrog rujanskog jutra kad se tvoj lik nepozvano pojavio u ogledalu iza mog lica. Bore koje dotad nisam primjećivala na tvom čelu i stazi koja se od nosa… Read More »
Ona je mirna. Već je odavno prognala osjećaje. Pušta život da joj teče niz prste, poput vode, ne osjećajući ništa. Čini što mora, odluke donosi bez premišljanja. Naučila je izbjegavati emocije. Nije to za nju. Emocije su zamka za mekušce, a ona za to nema želudac. Jutros veoma rano prolazi kroz bolničku kapiju. Kreće se… Read More »
U prostoriji je ostalo još onih nekoliko parova koji uvijek posljednji odlaze. Konobar strelja pogledom polirajući čaše. Stolice na praznim stolovima su već okrenute nogama prema stropu, kurvinski. Da li to samo ja vidim ruganje u tim široko uzdignutim drvenim nogama ili je to neki perfidni način kako mi se konobar nabacuje? Kazaljka na kazaljci.… Read More »
Osveta se servira hladna. Ja sam svoju dugo pirjala, kuhala, krčkala na laganoj vatri, a tebe sam kontrolirala i mrzila. Tiho. Nečujno. To se varivo kuhalo iznutra, samo povremeno izbijajući kao iznenadno crvenilo, nagla promjena raspoloženja i pokoja suza kojoj tamo nije bilo mjesto. Moje su riječi bile usitnjene, dekorirane i odmjerene. Treperenje prstiju i… Read More »
Sunce se spušta iza obližnje kuće i tvoje lice prekriva sjena. To ti daje tako zagonetan izraz. Vjerujem da se spremaš izgovoriti nešto značajno. Očekujem znak, mig za kojim ću poći. Tvoje priznanje moja je snaga. Tvoje lice, putokaz. Dugo zadržavaš pogled na mojim usnama, obrazima i kosi. Zatim ga nehajno seliš na morsku pučinu… Read More »