Category Archives: Hana Mehonjić

Psihološka proza: Ljubav na prodaju

Jednog sam dana, besciljno lutajući nepreglednim prostranstvima virtualnog svijeta, naišla na sponzorirani oglas na svima nam omiljenoj društvenoj mreži.  !!! 50% POPUSTA NA LJUBAV !!! !!! BESPLATNA DOSTAVA !!! !!! KOLIČINA OGRANIČENA !!! Upečatljiva slika i mnoštvo boja u oglasu bili su dovoljni da privuku moju nestabilnu pozornost. “Nudimo vam 50% popusta na Ljubav! Požurite… Read More »

Psihološka proza: Djevojka sa šibicama

Postoji nešto u vatri zbog čega ne mogu skrenuti pogled sa zavodljivog plesa užarenih plamenova. U tom plesu vidim istovremeno stvaranje života i borbenost smrti koja se podrugljivo ismijava životu i pokazuje svoju nadmoć u obaranju ruku na ruku. Život i smrt istovremeno mi šapuću dok hipnotizirano opažam njihovu borbu u kojoj se isprepliću kontrasti… Read More »

Psihološka proza: Crvene oči i crno srce

Nema u ovom kutku svemira mjesta za nevine oči plave poput oceana nakon oluje. Nema mjesta za srca napravljena od plastelina i koljena mekana poput gume. Nema u njihovim srcima krvi i života, samo sarkofazi u kojima nekoć prisutne emocije skupljaju prašinu i trunu pod zubom vremena što ih nemilosrdno gnječi u svojoj čeljusti. U… Read More »

Psihološka proza: pogled u dušu jedne plesačice

Gromoglasan pljesak širio se dvoranom i ispunio svaki njezin kutak nemilosrdno istiskujući tišinu koja je dotad boravila u zraku kazališta.Grupa plesačica promijenila je izraz lica iz fokusirane ozbiljnosti i predanosti u najozareniji osmijeh koji sam ikada vidjela. Promatrajući ih sa strane prepoznala sam u njima istinsku sreću dok su ponosno i uspravno stajale pred mnogobrojnom… Read More »

Psihološka proza: posljednji dan na Zemlji

Tog sam se jutra probudila pomalo umorna – sinoćnji tulum s prijateljima uzeo je svoj danak i ostavio svoj trag u vidu tamnih krugova oko mojih svijetlih očiju. Izgledala sam kao rakun kojeg je Picasso nacrtao iz zezancije. Na mliječnobijeloj puti nalazile su se crvene fleke rastvorene poput crvenog tepiha za VIP osobe svakog dobrog… Read More »

Poezija: vatra života koja se nikada ne gasi

Anđeli Ponekad još učini mi se da vidim anđele kako sramežljivo šire krila. Negdje usred sivila, usred betonske džungle, između automobila i kamiona. Stoje mirno dok čekaju zeleno svjetlo na semaforu I gledaju kroz prozore svojih ograničavajućih kućica I čeznu Čeznu za svijetom kakav je bio prije života. Za svijetom prije svijeta, Prije ljudi i… Read More »

Psihološka proza: priča o džezvi

“Kažem vam, već godinama dubim na glavi i pokušavam skrenuti pažnju na sebe, ali on me ne primjećuje.” – požali se Džezva za kavu drugim manjim Lončićima koji su ju okruživali. “Ma bit će sve u redu, skužit će te jednom”, letargično bi odgovorili umorni Lončići.  Bila je to uska, ali visoka džezvica srebrnaste boje… Read More »

Ljubav: sila koja p(re)okreće svijet

ZA JEDNOG TEBE Za jedan tvoj pogled, prodala bih poluge zlata i propješačila planine, preplivala oceane i kročila u jame najveće dubine. Za jedan tvoj osmijeh, rukama bih posegnula u nebo i poderala oblake, osušila kapi kiše i pjesmom pozvala sunce da ti obasja lice. Za jednu tvoju riječ, stišala bih svijet i zaustavila vrijeme,… Read More »

Psihološka proza: mreža života

Kada se cesta našeg života pretvori u rijeku što teče u jednom smjeru? Pokušala sam zbaciti ove okove što guše mi korake i nogama udisati posebni zrak. Dignuti se u atmosferu visoko i ne osvrtati se nazad. Očima pratiti miris ljubavi i prstima plesti vlastitu sudbinu. Poput pauka što plete vlastitu mrežu. U krug, u… Read More »

Psihološka proza: egzistencijalna usamljenost

Kako godine prolaze, to mi glavom sve češće prolazi misao da su neki ljudi jednostavno rođeni s tugom u venama. Ona je krv, ona je srž njihova života. Često osjećam sram i krivnju što me usamljenost prati poput sjene čak i kada mi najvažnije osobe u mom životu verbalno i neverbalno iskazuju ljubav. Znam da… Read More »

Izlazak iz mulja – ovisnost o stimulansima

Svi mi bježimo od nečega. Prvi koraci bijega najslađi su dio života. Tako je lijepo nekad pobjeći… No, kada bježiš dugo koliko i ja, zaboraviš kako se boriti. Posljednji koraci bijega najružniji su dio života. I Prolog ”Nema tog godišnjeg kojeg možeš uzeti da se odmoriš od tereta kojeg duša nosi.” – mislila sam dugo… Read More »

Suicid: Priča iz našeg KRAJa

„Nitko. Nitko. Nitko.“ Opet je tu. Uspjela se otrgnuti iz lanaca koje sam joj stavila na ruke i noge. Kako li je samo snažna. Moram priznati da joj zavidim. Stara drvena vrata se sa svakim njenim udarcem izmiču iz svoje prirodne pozicije i pokazuju znakove skorog raspadanja. Hrast koji se nalazio ispred naše kuće dugi… Read More »

Sanjao sam noćas da te imam

“Još uvijek sanjam da smo zajedno” Jedne sam se noći nepozvana probudila u tvom snu. Zrak je bio ispunjen bezbojnim dimom koji nije imao miris. Vjerojatno sam tako zaključila da ne pripadam stvarnosti na koju sam se toliko navikla. Na stvarnost bez tebe. Nalazila sam se u svom stanu, a ti si stajao nedaleko od… Read More »

Psihološka proza: ovisnost o društvenim mrežama

Svanulo je predivno jesenje jutro. Nisam ni očekivala da će listopadska jutra biti ovako nadahnjujuća, prošarana sunčevim zrakama koje nježno miluju uvelo lišće na tlu. Maloprije mi se učinilo da čujem cvrkut ptica, ali ponekad ne vjerujem vlastitim ušima. Gledajući s prozora izgleda kao da će ovaj dan biti iznadprosječno topao za ovo razdoblje. Nisam… Read More »