Čovjek od krvi i stresa

By | 02-09-2020
  • 250
    Shares
Sandra Matošina Borbaš
Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., autorica teksta

„Pod stresom sam“, „To ti je od stresa“, Situacija je stresna“… rečenice su koje se izgovore ogroman broj puta dnevno. Stres je danas postao univerzalan odgovor za sve probleme – teškoće spavanja, anksioznost, pretjerano jedenje ili pretjerano gladovanje, loše odnose, loš radni učinak. Ako je panacea univerzalan lijek za sve, tada je stres univerzalni početak svih bolesti. Unatrag nekoliko desetaka godina stres je postao problem br.1, smatra se da je količina stresa u svijetu porasla, da smo previše pod stresom i nema dana kada na portalima ili časopisima ne možemo pronaći nekoliko savjeta kako se riješiti stresa.

Dok biomedicinske znanosti pretežno gledaju na stres kroz način na koji organizam reagira na stres (te time postaje podložniji bolesti), socijalno orijentirane teorije se fokusiraju na to koliko različiti događaji (podražaji) izazivaju određenu razinu stresa. No, aktualni način gledanja na stres je onaj koji u obzir uzima suodnos stresne situacije i načina reakcije osobe. Upravo takav model je kognitivno-transakcijski model stresa kojeg su opisali Lazarus i Folkman prije četrdesetak godina. Ukratko – stres je pojava u organizmu na emocionalnom, kognitivnom ili ponašajnom planu, koji nastaje pri pojavi neravnoteže između zahtjeva koje se stavljaju pred osobu i njenih sposobnosti da se s njima nosi.

Da, ovo objašnjenje nije kratko, jer se ni stres ne može shvatiti ukratko. Upravo u tome leži i neefikasnost brojnih brzinskih metoda nošenja sa stresom ili smanjenja stresa na koje nailazimo. Stres je složen proces i nošenje sa stresom, da bi bilo uspješno, traži složene načine reakcije kod pojedinca.

Stres – izazov ili prijetnja?

Na stres utječu brojni faktori – unutar ili izvan pojedinca. Brojni događaji, ljudi, odnosi, zadatci koji se stavljaju pred nas mogu (ali i ne moraju) predstavljati stresor – okidač za stres. Neki stresori su univerzalni – na sve ljude djeluju podjednako izazivajući podjednake (neugodne) reakcije. To su primjerice razni gubitci (bliskih ljudi, posla, egzistencijske sigurnosti), ratovi, izloženost zlostavljanju… i takve situacije koje na sve ljude djeluju loše nazivamo traumama ili u nešto slabijem intenzitetu krizama. Ovakve situacije traže od pojedinca veću, nadprosječnu sposobnost nošenja s lošim situacijama, drugačije i nove načine prilagodbe na situaciju i veću, a samim time neugodniju, promjenu svakodnevnih nošenja sa stresom. No većina stresora su vrlo individualni i od osobe do osobe ovisi hoće li neku situaciju proglasiti stresnom ili ne. Neke će situacije nekim ljudima biti izvor stresa, dok će drugi na njih samo odmahnuti rukom. Sam događaj, ako nije u domeni traume, nije niti pozitivan niti negativan – mi ga takvim proglašavamo na osnovu naših iskustava, znanja, vrijednosti, osobina ličnosti te na osnovu utjecaja drugih. Drugim riječima, radimo procjenu nekog događaja – predstavlja li on za nas izazov ili prijetnju.

I već na ovom prvom koraku shvaćamo da je stres vrlo individualna stvar. Drugi korak priču još više komplicira jer u taj korak uplićemo načine reakcije na stres. Glavna podjela reagiranja na stres se odnosi na to reagiramo li tako da se usmjerimo na emocije koje prate stresnu situaciju ili tako da se usmjerimo na rješavanje problema. Potvrđeno je da u načinima reakcije postoje i spolne razlike – tako su muškarci ti koji češće izabiru usmjeravanje na rješavanje problema, dok se žene češće usmjeravaju na emocionalno ventiliranje. Pa onda imamo situaciju kada žena prepričava mužu stresnu situaciju sa posla i ono što očekuje od njega je da prepozna njezine osjećaje i utješi ju, a on pak odmah počne sa savjetima što se sve trebalo reći, što sutra napraviti da se situacija riješi i koja su sve moguća rješenja da se stres smanji. I nadoda na stresnu situaciju još malo stresa.

Da sažmemo – nakon što neku situaciju procijenimo stresnom (jer traži od nas da reagiramo na nestandardan način) biramo i način na koji ćemo reagirati na nju. Taj način, osim o spolu, ovisi i o brojnim, mnogo značajnijim, razlozima – našem trenutnom psihičkom stanju, osobinama ličnosti, dosadašnjem iskustvu u sličnim situacijama, osjećaju samoefikasnosti – koliko ja mogu utjecati na postojeću situaciju, podršci okoline…. Ponekad odlučimo kako ćemo se u svakodnevnim stresnim situacijama ponašati, pa onda se situacija „desi“, a mi nismo ni blizu onoj osobi iz naše odluke.  A ponekad, potpuno nesvjesno, reagiramo na način na koji ne bi nikada.

Stres naš svagdašnji

Svaki smo dan okruženi događajima koji kod nas izazivaju stresnu reakciju. Od toga se ne može pobjeći. Stres je zaista naša svakodnevica, ali to ne znači nužno da je on uvijek loš. Stres nas potiče da se mijenjamo, da budemo efikasniji, drugačiji. A takve promjene nisu uvijek lake i bezbolne. Neke situacije su stresne većini ljudi i takve ih treba prihvatiti – posao s rokom koji moramo poštovati, polaganje ispita, odlazak liječniku, majstori u kući, bolest djeteta – iluzorno je očekivati da kod takvih događaja nećemo biti pod stresom. I jedan od prvih koraka koje u toj situaciji trebamo učiniti je prihvatiti situaciju. Samim tim procjenu postojeće situacije mijenjamo iz „prijetnja“ u „manja prijetnja“. A na taj način možemo prije vidjeti sve svoje pozitivne osobine, jake strane, sposobnosti i vještine koje će nam pomoći da stresnu situaciju prehodamo.

Iako smatramo da su prije ljudi bili manje pod stresom, moguće je da to baš i nije istina. Ljudi nisu živjeli na način na koji danas živimo, ali stresa je bilo u podjednakoj mjeri kao i danas. Ono što sigurno jest istina da su stresori prije bili drugačiji.

Treningom do savršenstva

Jedan od najvažnijih kriterija kojima preveniramo teškoće kod stresa je procjena samoefikasnosti nošenja sa stresom. Razmišljanjima „Ja to ne mogu“, „Ovo je previše“, „Ja ne znam kako da se nosim s time“ sami sebe uvjeravamo da ne možemo riješiti postojeću situaciju, odnosno učimo se biti neefikasni. Razmišljanjima „idem vidjeti kako ću ovo riješiti“, „Prošla sam već sličnu situaciju sasvim dobro“, „Pitati ću nekoga za savjet“ i sl. uvjeravamo se da smo efikasni u tome da se nosimo sa stresorom te da postojeći događaj možemo vidjeti kao izazov i iz njega nešto naučiti.

Naravno da to ne ide lako, ali to je nešto što možemo vježbati – motivacijskim porukama, razgovorom sa sobom na glas, traženjem socijalne podrške od prijatelja i obitelji. A trenirajući upravo takvo razmišljanje (srećom, misli jesu pod našom kontrolom) možemo utjecati na emociju (koja ipak nije pod direktnom kontrolom) i smanjiti razinu panike i straha.

Otpornost

I kroz ova dva koraka – prihvaćanje situacije i vjerovanje u vlastitu samoefikasnost – činimo nešto važno za svoje psihičko zdravlje. Gradimo svoju otpornost. Biti otporan ne znači da nikada u životu nećete biti pod stresom. Biti otporan znači da vjerujete da sve teškoće na koje naiđete možete, uz manje ili više truda, prevladati.

Otpornost je vještina koja se uči. Prvi korak je dobro se zagledati u sebe, svoje reakcije i pronaći ponašanja koja nisu djelotvorna, te njih prestati činiti. Drugi korak je dozvoliti si da budemo kreativni. Učenje podrazumijeva kreativnost, nalaženje novih način reakcija, mijenjanje postojećih ponašanja. Ako 100 puta učinimo istu stvar kada smo pod stresom i ona nam ne pomaže, opravdano je pomisliti da neće pomoći niti 101 put. Ali 101 puta možda možemo nešto promijeniti i vidjeti kako će nam onda biti. S obzirom da dosadašnja reakcija nije bila djelotvorna, zapravo nemamo što niti izgubiti?

Kreativnost se treba vidjeti i u smišljanju rješenja – nemaju problemi samo dva rješenja (dobro i loše). Dozvolite si vrijeme da smislite i još pokoje drugo rješenje, možda s nekim budete i zadovoljni(ji). Dozvolite sebi da kreativno, novo i drugačije pogledate i na svoje postupke – pa možda nešto što činim i nije tako loše? Možda i nisam za nešto ja odgovoran. Možda me ljudi s kojima dijelim svakodnevicu ne gledaju na način na koji mislim (negativno ili osuđujuće).

Pitajte za savjet bliske ljude, ne donosite odluke odmah, educirajte se o nekim stvarima. Sve to može pomoći da se osjećate kompetentnijima i efikasnijima u nošenju sa stresnim situacijama.

I na kraju – tetošite se. Otpornost podrazumijeva određenu, zdravu, količinu ljubavi prema sebi. Okružite se ljudima s kojima vam je ugodno, činite stvari koje su dobre za vaše tijelo (fizička aktivnost, zdrava prehrana), odmorite se. Nasmijte se, plešite ako vam se sviđa glazba, gledajte filmove i serije, čitajte knjige. Činite stvari od kojih se osjećate, ako ne baš dobro, a onda barem malo bolje. Pazite se. Nema druge osobe koja može riješiti probleme nakupljene u vašem životu osim vas samih. Stoga je važno da vi budete dobro da bi vam u životu bilo dobro.

Više ideja za razvoj otpornosti možete pronaći ovdje (hr) i  ovdje (engl).

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

Unatrag nekoliko desetaka godina stres je postao problem br.1, smatra se da je količina stresa u svijetu porasla, da smo…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 3. rujna 2020.