Debljina kao štit – psihološka pozadina prekomjerne tjelesne težine

By | 26-06-2020
  • 3.4K
    Shares
Ana Antolović, mag. psych., autorica teksta

U proteklom se vremenskom razdoblju, uz brojne informacije o mogućim načinima i teorijama nastanka koronavirusa, posljedicama njegove pojave za društvo i gospodarstvo, provukla i informacija o faktorima rizika smrti od COVID-a 19. Molekularni biolog Gordan Lauc istaknuo je po toj temi rezultate velikog britanskog znanstvenog istraživanja, za koje vjeruje da su od općeg interesa te da se neće promijeniti tijekom znanstvene recenzije. Kako navodi Lauc, tri su najznačajnija faktora rizika smrti od COVID-a 19: starost (daleko najveći faktor, osobito za ljude iznad 70 godina), spol (žene svih dobnih skupina pokazalo se da imaju upola manju smrtnost od muškaraca) te debljina (koja kod ljudi s indeksom tjelesne mase većim od 40 ima veći utjecaj od spola). Otprilike paralelno s ovim informacijama stigli su i rezultati Međunarodnog istraživanja o zdravstvenom ponašanju učenika za 2018. godinu. Ono se provodi u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom – Regionalnim uredom za Europu u 50 zemalja i regija Europe i Sjeverne Amerike, uključujući Hrvatsku. Jedan od poražavajućih podataka za Hrvatsku, a vezan na temu prekomjerne tjelesne težine je sljedeći: osmi smo po redu kod učenika u dobi od 13 godina koji imaju prekomjernu tjelesnu masu i debljinu. Velika je vjerojatnost prijenosa ove statistike u odraslu dob, stoga je ovaj podatak posebno zabrinjavajuć.

Izvor: https://joinastudy.ca/am-i-overweight-faqs-bmi-class

Tjelesna težina i predrasude

Kroz povijest su veličina i oblik tijela često bili u središtu društvenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja pojedinca. Stari Grci i Rimljani cijenili su mišićave i vitke muškarce jer su oni bili spretniji na bojištu, ali i zato što su s vitkim tijelom povezivali inteligenciju i mudrost. Kombinaciju debelog tijela i pameti smatrali su rijetkom. To je uvjerenje u izvjesnoj mjeri prisutno i danas, kako u privatnom, tako i u radnom okruženju. Za osobe s prekomjernom tjelesnom težinom smatra se da su neinteligentne, nemarne, lijene, da imaju manjak samokontrole, da su više odsutne s posla te ga sklone obavljati s manje entuzijazma i odgovornosti. One se suočavaju i s brojnim drugim predrasudama, na koje nisu imuni ni liječnici ni drugi stručnjaci s kojima se susreću. Kada vidim debelu damu kako jede, spustim se nekoliko prečki na ljestvici ljudskog razumijevanja – pisao je psihoterapeut Irvin Yalom o svom prvom iskustvu rada s jednom pretilom ženom. Ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom sasvim sigurno mogu osjetiti takve predrasude, a one potom mogu utjecati na njihove misli o samima sebi. Stoga se stručnjaci s njima moraju suočiti – biti iskreni prema sebi i otvoreno razgovarati o ovoj temi s kolegama i supervizorima, kako bi ih mogli kontrolirati i u radu iskoristiti na odgovarajući način. Jedan od načina suočavanja s predrasudama o ljudima s prekomjernom tjelesnom težinom je razumijevanje psihološke pozadine njihovog problema;  ljudi s problemom prekomjerne tjelesne težine bez sumnje hranom zadovoljavaju i svoje psihološke potrebe, odnosno „psihološke gladi“.

Uloga kulture i obitelji

Tjelesna se težina, odnosno veličina, u različitim kulturama na različite načine povezuje s poštovanjem koje pojedinac uživa u društvu. U nekim se kulturama, kao što je karipska, prekomjerna težina smatra dokazom uspješnosti, znakom plodnosti, poželjnosti i seksualnosti. S druge strane, u britanskoj se kulturi vitko žensko tijelo smatra privlačnim.

Hrana nam je potrebna da bismo preživjeli; jedemo prvenstveno kako bismo imali energije za rad i igru. Opasnost od pogrešnog shvaćanja primarne uloge hrane javlja se već na samom početku života, kada su fizički kontakt i uspostavljanje veze između majke i bebe osobito izraženi tijekom hranjenja. Bebe se rađaju s potencijalom da znaju kada su gladne, a kada site. Život u većini modernih kultura nameće raspored dnevnih aktivnosti i vremena hranjenja pa dijete izgubi nešto od svog prirodnog osjeta za glad i sitost. Nadalje, ukoliko se dijete prisiljava da jede onda kada to ne želi ili kad za hranom ne osjeća potrebu (stav da je „sebično ne pojesti sve što se servira dok milijuni ljudi u svijetu gladuju“), velika je vjerojatnost da neće razviti dobar odnos prema hrani. Na taj način mu se može oduzeti i osjećaj da je efikasno i da može upravljati sobom, a koji bi razvilo da je moglo jesti ili ne jesti u skladu s vlastitim tjelesnim ritmom i da je dobivalo hranu onda kada je prirodnim, urođenim kanalima komunikacije signaliziralo da mu je ona potrebna.

Kod osobe s prekomjernom tjelesnom težinom nedostaje tjelesni signal kad je gladna, a kad sita. Tek ju osjećaj nadutosti ili mučnine navodi da prestane s jelom. Osim toga, tijekom razdoblja socijalizacije djeteta, u obitelji, hrana može postati moćno sredstvo kontrole: koristiti se kao nagrada ili kazna. To joj daje i fizičku i socijalnu i psihološku dimenziju, toliko različitu od njezine osnovne funkcije da tijelo snabdijeva energijom.Kada se članovi obitelji ili prijatelji obraćaju nekoj osobi riječima: „Ovo sam spremio/la samo za tebe“ ili „Nemoj me tjerati da ovo sve pojedem sam/sama“, radi se o igri moći i tome da osoba koja navedene riječi izgovara ima svoje razloge zbog kojih drugog želi privoljeti da jede. Osim toga, ukoliko roditelji nisu imali vremena za dijete ili su ga ignorirali u korist vlastitih potreba te često govorili „Nemoj me gnjaviti“, „Idi, igraj se“, „Ne pravi se važan/na“ ili slično, tim porukama upućivali su dijete na to da njegove potrebe nisu važne i da dijete njima ne bi trebalo „zamarati“ roditelja. Ukoliko su se na taj način roditelji ophodili, dijete je „prisiljeno“ pronaći način da bude dovoljno važno i tako zasluži da ga drugi uvaže i poštuju te da uopće bude primijećeno.

Mnoge osobe s prekomjernom tjelesnom težinom imaju potrebu da budu „velike“, kako bi imale osjećaj da ih drugi primjećuju. Pažnju privlače svojom prekomjernom težinom, iako je ta pažnja često negativna (zbog čega mogu imati potrebu „sakriti se u samima sebi“, odnosno biti „nevidljivi“).Isto tako, mnoge osobe nemaju osjećaj pripadnosti nekoj grupi, stoga ih nijhova tjelesna težina i način prehrane mogu činiti dijelom obitelji ili određene društvene grupe. Na primjer, nekim obiteljima i društvenim grupama potreban je „debeli i veseli klaun“, stoga osoba može igrati ulogu debele i vesele osobe, dok u sebi priželjkuje da ju drugi poštuju i doživljavaju ozbiljno. Dakle, najčešće su odrastali u okruženju u kojem je briga bila usmjerena prvenstveno na roditelje i njihove potrebe, a ne na potrebe djeteta. Stoga su naučili da je život lakši ako svoje potrebe potisnu, a na potrebe drugih odgovore te pribjegavati hrani kako bi zadovoljili svoje potrebe. Čak i kada su svojih potreba svjesni, ne znaju kako ih zadovoljiti. Upravo su te potrebe povezane sa psihološkim gladima, odnosno korištenjem hrane kao kompenzacije za nezadovoljene potrebe.

Psihološke gladi

U tehnološki visoko razvijenim društvima kvaliteta međuljudskih odnosa i zadovoljstva koje donosi svrsishodno djelovanje je smanjena, a uz to vlada izloženost visokom stupnju stresa. Još je davne 1893. godine francuski sociolog Emil Durkheim uočio povećanje broja samoubojstava koje je povezano s rastućim stupnjem otuđenja. Zbog otuđenosti od rada, društvenog poretka i obitelji jačaju razni oblici psiholoških gladi. Ljudskoj su prirodi svojstvene potrebe za ljubavlju, socijalnim kontaktom, komunikacijom i osjećajem pripadnosti. Nedostatak ili odsutstvo adekvatnog odgovora na ove potrebe dovodi do težnje da se one zadovolje na druge načine.

Osoba koja se prejeda (može, ali i ne mora biti ekstremno povišene tjelesne težine) bez sumnje ne odgovara na potrebe zdravog i funkcionalnog tijela nego na psihološke potrebe. Dakle, postoje „gladi“, koje neki ljudi bezuspješno pokušavaju zatomiti hranom, a koje je potrebno zadovoljiti kako bi se očuvao zdrav um, a prema tome i zdravo tijelo.

To su, kako smatra kanadski psihijatar Eric Berne: glad za podražajima, glad za priznanjem (pažnjom), glad za kontaktom, glad za strukturom, glad za seksom, glad za novim doživljajima i glad za moći (u ovom se kontekstu moć definira kao osjećaj sposobnosti osobe da kontrolira događaje u svom životu i upravlja njima).  

►Glad za podražajima

Glad za podražajima navodi osobu da se uključi u neke svrsishodne aktivnosti kako bi dobila određeni stupanj fizičkih podražaja, koji su nam od rođenja nužni za preživljavanje kao i hrana. Ukoliko osoba jede u samoći, preporuča se usredotočiti se na mogućnosti da se „nahrani“ putem nekih drugih podražaja. To može biti pronalaženje zadovoljstva u glazbi/zvucima, umjetnosti, bojama ili nečem drugom što predstavlja kombinaciju osjetne stimulacije i aktivnosti (strukturiranja vremena). Kako se ne bi zanemario značaj hrane, u aktivnosti se može uključiti i pripremanje zdravih obroka, kako bi se stimuliralo osjetilo vida i senzorna percepcija okusa, mirisa i teksture.

►Glad za priznanjem (pažnjom)

Kao što smo u djetinjstvu imali potrebu da nas netko dodirne, uzme u naručje i prihvati nas, tako su nam i kasnije, tijekom cijelog života u istoj mjeri potrebne odgovarajuće „zamjene za dodir“, kao potvrde našeg postojanja (pa makar i na neugodan način), od kimanja glavom ili osmijeha u znak odobravanja do bliskog i intimnog odnosa s drugom osobom.

Ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom rijetko za sebe čuju da su lijepi, da dobro izgledaju ili da nešto rade dobro. Drugi ih često ignoriraju i prihvaćaju stereotipno mišljenje o njima, iako o negativnim osobinama koje im se pripisuju nemaju dokaza. Zato se često nagrađuju hranom ili jedu kad su tužni ili ljuti, umjesto da svoju tugu podijele s nekim i da zauzvrat dobiju adekvatnu podršku u vidu gesti ili verbalnog odobravanja i empatičke reakcije.

Neke osobe razvijaju strategiju za dobivanje pažnje i odobravanja od drugih koja se zasniva na stalnoj dostupnosti i pomoći drugima, što često izaziva nezadovoljstvo jer se osoba tada osjeća potcijenjenom i iskorištenom. Dok si, baveći se potrebama drugih, osigurava izvjesno zadovoljstvo, zanemaruje vlastite potrebe. Istovremeno osjeća da na druge ne može računati na isti način i zbog toga pati. Kada shvati da se drugi prema njoj ne ophode na način na koji se ona ophodi prema njima, za to često krivi sebe, uvjerena kako nije dovoljno dobra da bi zaslužila veću zahvalnost ili da bi joj bila uzvraćena pažnja onih kojima pomaže. Kad osjeća da toliko puno daje, potrebno joj je da dobije nešto zauzvrat, a to je hrana. Osoba s prekomjerom tjelesnom težinom hranu koristi kao surogat kako bi zadovoljila glad za pažnjom. Na psihološkom nivou ponekad osjeća prazninu (nedostatak pažnje) koju tumači kao fiziološku glad te poseže za hranom.

►Glad za kontaktom

Tijekom prvih nekoliko mjeseci života, beba svoj unutrašnji svijet oblikuje u odnosu s majkom ili njegovateljem koji ju drži u naručju, hrani, presvlači i slično, ali i kroz taktilne doživljaje predmeta koji ju okružuju (mekog madraca, stranice kolijevke, ljuljačke..) Kvaliteta dodira i pažnje koju majka ili njegovatelj upućuje djetetu izuzetno je važna za djetetov psihofizički razvoj. Iako kroz razdoblje odrastanja dodir zamjenjuju podražaji koju su osobi upućeni putem slika i zvukova, dodir i dalje ostaje važan.

Mnoge osobe s prekomjernom tjelesnom težinom osjećaju da su suviše „velike“ ili fizički odbojne da bi ih netko dodirnuo ili zagrlio. Stoga, iako čeznu za fizičkim dodirom, one ga se lišavaju vođene tim uvjerenjem. Zato imaju problem taktilne deprivacije (nedostatka tjelesnog kontakta), koji se odražava na njihove odnose s drugima, a posebno na seksualnu aktivnost. Ponavljano iskustvo praznine navodi osobu da jede i tako hrana predstavlja jedan način da se ispuni praznina koja nastaje iz čežnje za fizičkim kontaktom.

►Glad za seksom

Glad za seksom ključna je za ljudsku egzistenciju i u normalnim okolnostima svi ljudi osjećaju prirodnu potrebu za seksualnim kontaktom. Bez seksualne aktivnosti ne bi bilo ni produženja naše vrste. Ukoliko se glad za seksom ne zadovolji, stvara fizički i emocionalni deficit koji se ispoljava u tijelu, ali isto tako i u psihi te nezadovoljstvom u drugim područjima života. Taj deficit navodi ljude na traganje za alternativama, a konzumiranje hrane može predstavljati pokušaj da se postojeća praznina ispuni.

►Glad za strukturom

Strukturiranje vremena koje nam je na raspolaganju jedno je od važnijih zadataka ljudskih bića. To radimo kako bismo zadovoljili svoje potrebe i svom životu dali smisao, a činimo na različite načine: tako da smo zaposleni (ljudi rjeđe upadaju u iskušenje da jedu kada se bave nekim radom); u neobaveznim smo razgovorima i druženju (idemo na kave, odnosno „ćaskamo“); u ritualiziranim smo oblicima ponašanja (slijedimo neke norme kulture – pozdravljamo se, slavimo rođendane, vjenčanja; obroci i njihovo konzumiranje prema utvrđenom rasporedu isto su dio naše svakodnevice); zbog ograničenog se raspona ljudske pažnje povlačimo (izoliramo fizički ili ostajemo fizički prisutni, a povučemo se u svoja razmišljanja); bliski smo s drugima (direkno i jasno komuniciramo i otvoreno izražavamo svoje stvarne osjećaje i to je način strukturiranja vremena koji ljudi najmanje prakticiraju) ili smo u aktivnostima koje predstavljaju privid bliske komunikacije (ponašamo se i komuniciramo na način usvojen ranije u životu, a koji nije funkcionalan odnosno najbolji mogući odgovor u nekoj trenutnoj situaciji).

Ljudi često kažu da jedu iz dosade i tada je konzumiranje hrane nešto što ih zapošljava. Zatim, mnoge osobe prekomjerne tjelesne težine fizički se povlače kako bi jele ili se povlače u sebe za vrijeme jela ili i jedno i drugo. Mnogi konzumiraju višak hrane u tajnosti, kada su sami. Strahuju da će ih u suprotnom drugi kritizirati zato što jedu, a istovremeno osjećaju da svoju psihološku glad mogu zadovoljiti samo kada se povuku. Bez obzira na to komentiraju li drugi njihovo jelo ili ne, uvjereni su da bi svatko tko se nađe u njihovoj blizini kritizirao njihovo ponašanje i o njima mislio negativno i s krajnjim podcjenjivanjem.

Bliskost predstavlja slobodu izražavanja bilo koje emocije; bez obzira radi li se o bijesu, strahu, tuzi te slobodu da ljudi saslušaju jedni druge uz uzajamo poštovanje i prihvaćanje. Ukoliko osoba nema dovoljno poštovanja prema samoj sebi, vjeruje da nije dovoljno dobra ili da je bezvrijedna te u očima drugih sebe vidi kao persona non grata, što je kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom čest slučaj, njezini izgledi da ostvari istinsku bliskost su veoma mali. U odsutstvu osjećaja bliskosti osjećaji ostaju neiskazani i stvara se osjećaj praznine koju osoba s prekomjernom tjelesnom težinom i/ili problemom prejedanja pokušava ispuniti hranom. Takve osobe ne dozvoljavaju sebi da se previše približe drugima i na taj se način izlože riziku od intimnosti. Nisu u stanju izraziti ni vlastite potrebe i boje se da će ih drugi napustiti ukoliko im otkrije svoje osjećaje ili na njih ostavi dojam osobe koja se oslanja na tuđu pomoć (izbjegavaju intimnost kako bi sebe poštedile bola izazvanog mogućim gubitkom tih osoba).

►Glad za uzbudljivim događajima (novim doživljajima)

Ta se vrsta gladi odnosi i na pozitivna i na negativna životna iskustva, a ona su protuteža jednoličnom životnom stilu.

Mnoge osobe s prekomjernom tjelesnom težinom često osjećaju dosadu (često su u situaciji u kojoj se ne događa ništa što je njima važno, ništa što žele). Njihovu aktivnost može ograničiti njihova tjelesna težina, koja ih sprječava u tome da se bave određenim fizičkim aktivnostima ili njihovo uvjerenje da nemaju pravo sudjelovati u tim aktivnostima ili pravo na zabavu. Često se može čuti da ljudi, na primjer ako ih vide na plaži ili u nekoj zabavi, kažu:„On/ona se ne bi trebao/la ovako razgolićavati“ ili „Kako se može tako pokazivati pred svima?“ Važno je saznati postoji li u njihovom životu deficit smislenih i aktivnih doživljaja koji ovu vrstu gladi stvara te na koji su način skloni kreirati negativne epizode kako bi tu glad zadovoljili.

Prekomjerna tjelesna težina i negativna pažnja koju zbog nje privlače mogu stvarati osjećaj da se u njihovom životu ipak nešto događa. Osim toga, upotreba sredstava ovisnosti, kako alkohola i droge, tako i hrane, omogućuje ovisniku sudjelovanje u uzbudljivim aktivnostima (počevši od kupovine, odnosno jedenja u tajnosti, sakrivanja i korištenja određene supstance, preko strepnje ovisnika da će biti otkriven pa sve do razotkrivanja njegove ovisnosti i svega što prati to razotkrivanje).

►Glad za moći

Potreba i psihološka glad koju imamo tijekom cijelog života i osjećaj koji je djetetu potreban je taj da ima izvjesni utjecaj na svijet oko sebe i da je u stanju izazvati reakcije osoba iz svog okruženja. O tome upravlja li neka osoba događajima u svom životu efikasno ili ne ovisi njezin osjećaj zadovoljstva. Psihološki gledano, moć ima veze s pronalaženjem životnog smisla; ona znači da smo dovoljno važni da budemo primijećeni i da se naš glas čuje, kao i to da imamo pravo na to da budemo „ovdje“ i zauzmemo svoje mjesto u svijetu, ravnopravno sa svima ostalima.

Osobe s prekomjernom tjelesnom težinom, a osobito pretile, često navode da se osjećaju nemoćno na više načina, osobito u vezi sa svojom tjelesnom težinom. Osjećaju da je za njih poduhvat mršavljenja previše zahtjevan i da su potpuno savladani vlastitom težinom.

Potrebno je utvrditi koje psihološke gladi osoba nastoji zatomiti jelom i kako ih može zadovoljiti na prikladan način.

Najčešća uvjerenja osobe prekomjerne tjelesne težine

Kathy Leach, psihoterapeutkinja koja s osobama koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu radi od 1979. godine, ističe da velik broj njih strahuje da će, ukoliko smršave, postati promiskuitetni i tako „upropastiti“ svoj brak ili partnerski odnos. Mnoge žene prekomjerne tjelesne težine imaju uvjerenje da će muškarcima postati u seksualnom smislu toliko zanimljive, da neće biti u stanju obraniti se od potencijalnih „napasnika“. Zapravo se radi o tome da one kao da uopće ne uzimaju u obzir mogućnost da odbiju poziv na seks pa makar on stizao i od više muškaraca. Zatim, često je uvjerenje da nekim njima bliskim osobama, a kojima je važno da oni ostanu s prekomjernom tjelesnom težinom, neće odgovarati da smršave. Drugim riječima, da će njihovo mršavljenje dovesti do toga da ta druga osoba na neki način „prestane napredovati“. Osim toga, neke osobe prekomjerne tjelesne težine duboko u sebi vjeruju da su loše te da će, ukoliko smršave, ta njihova „bezvrijedna strana“ biti vidljiva. Takva osoba ima osjećaj vlastite vrijednosti i osjeća se da je potrebna i voljena samo ako je servilna prema drugima, stvarajući situacije u kojima drugi ovise o njoj. Po pitanju osjećaja pripadnosti, mnoge osobe nemaju osjećaj pripadnosti nekoj grupi, stoga ih njhova tjelesna težina i način prehrane mogu činiti dijelom obitelji ili određene društvene grupe (već je spomenuta uloga „debelog i veselog klauna“.

Osoba koja se prejeda (može, ali i ne mora biti ekstremno povišene tjelesne težine) bez sumnje ne odgovara na potrebe zdravog i funkcionalnog tijela nego na psihološke potrebe, a kao osnovni se razlozi potrebe za prejedanjem najčešće navode dosada, kompenzacija ljubavi i potiskivanje osjećaja. Osim toga, osoba se može prejedati i zbog osjećaja oskudice; kao da uvijek vjeruje da će doći vrijeme kada će biti prisiljena prestati jesti ili kad joj hrana neće biti dostupna te stoga jede kompulzivno, „kao da budućnost ne postoji“.

Konačno, osoba može biti ovisna o hrani. Konzumiranje hrane iskustvo je koje mijenja raspoloženje: umiruje, uzbuđuje i stvara osjećaj zadovoljstva, a u određenim okolnostima proizvodi i stanje euforije (neke se osobe dok jedu „potpuno isključuju“ pa to iskustvo osjećaju kao vrstu transa). Međutim, razdoblje koje slijedi obično je bolno – osobu preplavljuju osjećaji kajanja, krivnje, gađenja i bijesa prema sebi. Neki od simptoma ovisnosti o hrani su i preokupiranost hranom ili suzdržavanje od nje te potreba da se jede, prejeda ili od hrane suzdržava u izolaciji i tajnosti. Navedeno može biti praćeno nemogućnošću da se izvršavaju obaveze ili kao smanjena sposobnost sudjelovanja u određenim društvenim aktivnostima. Kad se govori o prejedanju kao obliku ovisnosti, važno je naglasiti da prestanak upotrebe jedne supstance koja izaziva ovisnost ponekad vodi do njezinog zamjenjivanja drugom supstancom.Neke osobe strahuju da će kod njih ili drugih osoba, ukoliko one omršave, doći do buđenja ili intenziviranja seksualne energije. Stoga je kod njih moguće da će doći do adiktivne zamjene onim čega se boje, a to je seks. Vrlo je važno naglasiti da ovisnost o hrani predstavlja složeniji problem nego drugi oblici ovisnosti, budući da je supstanca koja izaziva ovisnost hrana, koja je neophodna za preživljavanje. Iz tog razloga kod osoba prekomjerne tjelesne težine nije moguće primijeniti metode apstinencije koje se koriste kad su u pitanju drugi oblici ovisnosti. 

Uloga grupa za mršavljenje

Osobe s prekomjernom tjelesnom težinom tragaju za roditeljskom figurom koja će im biti u stanju promijeniti život i baš tu ulogu imaju grupe za mršavljenje, koje članovima govore što trebaju raditi te kada i kako. Članstvo se u toj grupi zasniva na borbi s viškom kilograma i hranom, a pozitivnim sustavom podrške osigurava se osjećaj pripadnosti. Takve grupe u posljednje vrijeme nude veću slobodu izbora što se tiče plana prehrane i praćenja vlastitog napretka, međutim, kao konkretan cilj ne postavljaju edukaciju članova za samosvijesnost i samodirektivnost. Stoga osoba često ne zna sama odrediti što da od grupe preuzme, a da istovremeno ne postane ovisna o njoj i zato vjerojatno mora dugo ostati u toj grupi kako se ne bi ponovo udebljala. Mnogi se vrate na staru težinu kad napuste grupu, stoga moraju u njoj ostati cijelog života. Između članova i grupe postoji i određeni nivo međuovisnosti – grupa dobiva novac, članovima prodaje svoje proizvode i ostvaruju se zadovoljavajući rezultati. Stoga, dok su u grupi, članovi uspijevaju smršaviti, a uz to ponekad stječu i samopouzdanje te se osjećaju bolje kad su u društvu osoba koje prolaze kroz iste muke i patnju i mogu ih razumjeti. Kada član napusti grupu, ta se međuovisnost prekine i osoba se vraća na staru težinu. Zajednički problem debljine grupu čini homogenom. Grupa za mršavljenje trebala bi biti dodatna pomoć u procesu mršavljenja, a ne autoritet. Televizijski programi,koji prate grupu ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom pod strogim nadzorom, koja je podvrgnuta rigoroznom dijetnom režimu, najčešće potpuno zanemaruju psihološke aspekte njihovog problema. Leach navodi kako je u jednom od takvih programa vidjela kako se neki od članova grupe, koji nisu uspjeli smršaviti, „raspadaju“ pod pritiskom vođe ili dolaze u stanje ekstremne panike te se tretiraju kao gubitnici slabog karaktera. Zapravo su se našli u situaciji da „na silu“ trebaju smršaviti, a pod takvim režimom oni to nisu u stanju postići. Kod osoba koje pokušavaju smršaviti prije nego što se za to u dovoljnoj mjeri psihički osnaže često se primjećuje isti obrazac ponašanja: svaki put kad smršave, ubrzo nadoknade i više kilograma nego što su izgubili.

Osoba mora razviti osjećaj samopoštovanja, osobne vrijednosti, ljubavi i uvažavanja prema sebi, kako bi s te pozicije mogla odlučiti može li i hoće li smršaviti.

Uloga stručnjaka

Problemi osoba s dužom i kraćom povijesti prekomjerne tjelesne težine zahtijevaju drugačije razmatranje. Osobama s najvišim stupnjem prekomjerne tjelesne težine najteže je smršaviti; mršavljenje im se čini kao zastrašujuć i nesavladiv zadatak. U njihovom su tijelu pohranjena sjećanja na traumatska ili bolna iskustva i sjećanja na njegovatelja koji ih u djetinjstvu nije prepoznao i prihvatio na zadovoljavajući način, ali i bijes zbog tih iskustava i takvog njegovatelja. Budući da imaju slabo razvijenu svijest o sebi kao dovoljno dobrim osobama, debljinu koriste kao zaštitu da sakriju svoje uvjerenje da su loše i stoga njihovo tijelo postaje obrambeni oklop koji druge drži na sigurnom razmaku. Istovremeno, svoje tijelo doživljavaju kao fizički odbojno, a vjeruju da ga i drugi vide na isti način. To se uvjerenje potkrepljuje s odnosom drugih, koji komentiraju njihov izgled i nazivaju ih pogrdnim imenima. Dakle, osoba s dugom poviješću prekomjerne tjelesne težine somatizira svoje psihičke tegobe, tj. „pretvara“ ih u tjelesne simptome tako što se deblja i stvara prekomjernu tjelesnu masu koju prate bolovi, kožne promjene, kardiovaskularni poremećaji i drugi zdravstveni problemi. Anksioznost, tugu, bijes i strah, koji su svi praćeni fizičkim senzacijama, stalno pogrešno tumači kao simptome gladi ili ih zatomljuje hranom.

Uzroci prekomjerne tjelesne težine koja ne traje dugo obično se nalaze u reaktivnom ponašanju – osobe se prejedaju tijekom stresnih životnih razdoblja, npr. kada se suoče s gubitkom drage osobe, problemima u partnerskom odnosu ili njihovim raspadom, razvodom, osamostaljivanjem djece i njihovim odlaskom od kuće, teškoćama na poslu itd. Potrebno je da pronađu zadovoljavajući alternativni način da se smire i shvate odnos između svojih misli, osjećaja i ponašanja te nauče da na svoje impulse (nagon za jelom) ne reagiraju istog trenutka (ne posegnu za hranom) i tako si daju vremena za razmišljanje, procjenu i odluku hoće li jesti odmah, kasnije ili neće uopće jesti (što je neizvedivo kod impulzivnog jedenja).

U radu s osobama prekomjerne tjelesne težine potrebno je otkriti razloge njihove potrebe za održavanjem prekomjerne tjelesne težine ili prekomjernim unosom hrane – pitanje je zašto uopće postoji potreba za prejedanjem ili održavanjem prekomjerne težine? Primarni cilj nije smanjenje tjelesne težine (jer ona je simptom) nego djelovanje na uzrok. Kad osobe više ne budu osjećale potrebu da jedu onako kako to inače čine, počet će mršaviti. Iako se mnoge osobe prekomjerne tjelesne težine previše stide da bi se fizičkim aktivnostima bavile javno, a za vježbanje kod kuće su demoralizirane, važno je na putu do zdravog tijela baviti se i fizičkom aktivnošću jer ona pomaže u procesu mršavljenja. Bavljenje tjelovježbom izraz je brige o sebi. Osim toga, izuzetno je važan rad i na povećanju svijesti osobe o fizičkim (tjelesnim) osjetima jer joj to omogućava jasnije razumijevanje razlike između potrebe za hranom i potrebe za zadovoljenjem neke druge vrste brige o sebi, poput dobivanja pažnje ili reakcije drugih ljudi. Kako ističe psihoterapeut Zoran Milivojević, stvarna se glad se osjeća kao tjelesna senzacija u stomaku, a emotivna nastaje kao ideja u glavi i to naglo i sa željom za nekom specifičnom hranom, kao što je čips, prženi krompirići, pizza ili čokolada. Osobu koja zatomljuje osjećaje iz straha da će u suprotnom biti napuštena ili odbačena, treba osposobiti da pronađe sigurne načine da izrazi te osjećaje. Kada joj se omogući da pokazivanje svojih emocija i upravljanje njima s izvjesnom emocionalnom pismenošću, osoba ih više neće imati potrebe gušiti hranom.

Dakle, cilj je psihološka promjena, koja s vremenom dovodi i do promjena u razmišljanju i ponašanju osobe. Ili, rečeno citatom (navodno Michelangelovim): na sebi se radi iznutra, da bi se kasnije vidjelo izvana.

Zaključno

Kao posljedica zadovoljavanja psiholoških gladi posredstvom hrane, prekomjerna je tjelesna težina odraz lošeg odnosa osobe prema samoj sebi.  Prekomjernom tjelesnom težinom osoba može skrivati vlastito uvjerenje da je loša ili se držati na sigurnom razmaku od drugih ljudi. U uvjetima kulturološke netolerantnosti prema osobama s prekomjernom tjelesnom težinom, sasvim je razumljivo očekivanje osoba prekomjerne tjelesne težine da će ih velik broj ljudi s kojima dolaze u doticaj odbaciti. Stoga su oni, u svojoj želji da budu prihvaćeni i voljeni, često jako brižni u odnosu na druge, a ponekad u toj brižnosti i pretjeruju. U odabiru takvog, servilnog oblika ponašanja, svoju ulogu mogao je imati i utjecaj obitelji te obiteljske izreke o hrani i tjelesnoj težini. Dijete se promoviraju kao brzo rješenje, međutim, ukoliko se skriveni uzroci prekomjerne tjelesne težine osobe ne otkriju, osoba neće moći smršaviti. Kada se osoba suoči sa svojim „demonima“ i shvati zašto jede ili se prema svom tijelu odnosi na destruktivan način, može razmotriti opcije koje su joj na raspolaganju i odabrati za sebe povoljnije te postati odgovorna za odluke koje donosi.

Smisao rada s osobama prekomjerne tjelesne težine,  koji je usmjeren ka jačanju njihovog samopoštovanja i osjećaja osobne vrijednosti, nije u tome da svi oni o sebi misle samo dobro već u tome da oni svoju „mračnu stranu“ prihvate kao dio sebe, a ne kao onaj dio sebe koji je nemoguće tolerirati i koji treba odbaciti.

Konačno, ako osoba shvaća da su jedenje i debljanje pokazatelji da postoji problem s kojim se treba suočiti, hrana i „veličina“ postaju koristan pokazatelj, a ne neprijatelj.

Preporuka za dodatno čitanje

Leach, K. (2014). Psihologija i gojaznost. Novi Sad: Psihopolis Institut.

Milivojević, Z. (2020). Dosada u ustima. Dostupno na: http://www.politika.rs/sr/clanak/452408/Dosada-u-ustima. Datum pristupa stranici: 29.05.2020.

Pavić Šimetin, I., Žehaček Živković, M., Belavić, A., Ištvanović, A., Mayer, D. i sur. (2020). Istraživanje o zdravstvenom ponašanju učenika. Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo. 

The British Psychological Society (2019). Understanding Obesity. Dostupno na: https://www.bps.org.uk/sites/bps.org.uk/files/Policy/Policy%20%20Files/Understanding%20Obesity%20Draft%20Report.pdf. Datum pristupa stranici: 29.05.2020.

The OpenSAFELY Collaborative, Williamson, E., Walker, A. J., Bhaskaran, K. J.,  Bacon, S. i sur. (2020). OpenSAFELY: factors associated with COVID-19-related hospital death in the linked electronic health records of 17 million adult NHS patients. Dostupno na: https://www.medrxiv.org/content/10.1101/2020.05.06.20092999v1. Datum pristupa stranici: 30.05.2020.



Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

Postoje „gladi“, koje neki ljudi bezuspješno pokušavaju zatomiti hranom, a koje je potrebno zadovoljiti kako bi se…

Posted by Psihološki prostor on Friday, June 26, 2020

One thought on “Debljina kao štit – psihološka pozadina prekomjerne tjelesne težine

  1. Pingback: Ljubav i seks ili Ljubav vs. seks? - Psihološki prostor

Comments are closed.