Eksperiment iz stvarnog života: škola na daljinu

By | 10-06-2020
  • 489
    Shares
Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psyh., autorica teksta

Novi oblik nastave (korona škola, škola na daljinu, online nastava) koji nas je sve „zadesio“ od ožujka 2020. godine uslijed pandemije COVID-19 postavio je niz pitanja, stavio pred djecu, roditelje i učitelje niz nedoumica, a dao vrlo malo odgovora. Činjenica je da uspješnost ovakvog oblika nastave ne možemo znati unaprijed – niti djeca, niti roditelji niti učitelji nisu do sada bili u ovakvoj situaciji, stoga postojeći sustav školovanja zapravo sliči na jedan vrlo zanimljiv eksperiment iz stvarnog života.

Online škola je nametnuta, vezana je uz vrednovanje djece (ocjene) i ne postoji mogućnost izbora

Iako je online učenje bilo prisutno u našim životima kroz raznorazne edukacije ili edukativne emisije, ono nikada nije poprimilo ovakve razmjere koje je poprimila online škola danas. Bilo je sporadično, namijenjeno povremenim sakupljanjima znanja, većinom namijenjeno odraslima i više-manje željeno. Online škola danas je, kao prvo, nametnuta pri čemu ne postoji mogućnost izbora – želim li ili ne želim, sviđa mi se ili ne.

U online školu uključen je veći broj aktera – od države, tj. ministarstva, preko škola (i ravnatelja i učitelja), te učenika i roditelja. Uključena je tu ideja Škole za život – što god mi mislili o njoj. A uključeni su i ocjenjivanje i vrednovanje učenika, koji direktno utječu na buduće izbore svih učenika (donose bodove za upis srednje škole ili fakulteta). U cijeloj toj zbrci planova, ishoda, načina, mogućnosti, a da ne spominjem internetske platforme, videa i televizije – pojavljuje se pitanje gdje je tu dijete, radi kojega se sve ovo i radi.

Ukoliko napravimo korak unatrag i razmotrimo potrebe djeteta, te ih povežemo s online školom, dolazimo do porazne misli – većina stvari koje donosi (i odnosi) online škola nije prilagođeno niti prosječnom niti iznad/ispodprosječnom djetetu, bez obzira na njegove sposobnosti, mogućnosti, raznolikosti, potrebe i želje.

Što se sve očekuje od djece?

Djeca koja pohađaju nastavu u dobi su od otprilike 8 do 18 godina – vrijeme je to turbulentnog razvoja, do kraja nerazvijenih kognitivnih vještina, nesamostalnosti ali vrijeme emocionalnih previranja i preispitivanja. U svemu su tome pred djecu stavljena dosta visoka očekivanja. A što se sve to od djece traži?

  • Digitalna pismenost – snalaženje u novim platformama (Microsoft Teams, Yammer, Zoom, Wizzer, mail) nije jednostavno, puno je predmeta, poruka i informacija koje se moraju pratiti (neka djeca su morala pratiti i 5 različitih plaformi), a od djeteta su se odmah tražile sposobnosti da te vještine savladaju i da se u tim programima snalaze na poluprofesionalnoj razini.
  • (Meta)kognitivne vještine koje zahtjeva online škola su dosta zahtjevne – dijete treba imati sposobnost samoorganizacije vremena, praćenja većeg broja informacija, razlučivanja bitnog od nebitnog, samopraćenja vlastitog uspjeha… One se stječu velikim dijelom i sazrijevanjem i uvježbavanjem, a tražene su od djece na „tri, čet’ri, sad“. Traži se da učenici prate rokove zadaća, platforme, TV-programe, zapamte što koji dan moraju poslati, što istražiti, što učiniti od doma. Organizacija tolikog broja informacija je zahtjevna i odraslim osobama, a kamoli djeci. Učenje novih vještina zahtjeva vrijeme, a podrazumijeva i greške pri učenju. Jesu li one biti tolerirane? Je li im dano dovoljno vremena?
  • Razvojni period u kojem su djeca osnovnoškolske i srednjoškolske dobi donosi i sam po sebi neke odrednice – posebice kod adolecenata. Nošenje sa školskim izazovima zahtjeva visoku motivaciju posebno u periodu kada nam je prioritet vršnjački odnos, kada se izmjenjuju emocije izazvane hormonskim promjenama… Jednom adolescentu koji nije u prostoru u kojem se uči, već kod kuće, koji je orijentiran na kratkoročna zadovoljstva, kojemu su dostupni brojni zabavniji sadržaji i koji je pretežno usmjeren na zadovoljavanje svojih potreba, zadatak da prati školske obaveze  i da ne pokušava izvući maksimum, a dati minimum, zaista zvuči kao znanstvena fantastika. U situaciji koju je online škola donijela pred djecu, u kojoj su sami morali preuzeti ogroman dio odgovornosti za uspjeh u školi (i dio koji su do sada dijelili s učiteljima), postavlja se pitanje koliko je realno očekivati jednak uspjeh i snalaženje djeteta, s dodatnim teretima na leđima.
  • Odnos –  redovnoj školi odgovornost je učitelja dvostruka – prenijeti znanja i informacije, ali i uspostaviti odnos s djetetom, pratiti njegovo napredovanje, uspjehe i neuspjehe i poticati ga na ispravljanje grešaka. Online škola otežava ostvarivanje odnosa učitelja i učenika. Odnos s učiteljima se nije mogao razvijati – posebice kod djece koja su prešla u peti razred ili u prvi razred srednje škole, te su nove učitelje imala prilike upoznati svega par mjeseci (sjetimo se da je početak ove školske godine obilježio i dugotrajni štrajk, u kojem djeca nisu imala nastavu, a samim tim ni vrijeme ni prostor za upoznavanje učitelja). Iz odnosa s učiteljem javlja se povjerenje koje rezultira upitima kada učeniku treba pomoć, kada nešto ne razumije… Djeca nisu imala neposredan kontakt s učiteljima – neki su se trudili redovno razgovarati s njima putem  video poziva – no veliki dio njih komunikaciju je svodio na upute za rad. Ponekad, čak i bez povratnih informacija.
  • Povratne informacije su (pre)važne za procese učenja – one usmjeravaju učenika i govore mu koji dio znanja je dobro usvojen, a koji ne. Na što su se svele povratne informacije u online školi? Prvo, samo na verbalni dio poruke, koji je, kao što znamo, vrlo štur i prenosi vrlo mali postotak informacije (8-10%). Drugo, koliko ih je bilo pozitivnih? A koliko su se povratne informacije svele većinom na minuse i opomene da neke zadaće i zadatci nisu predani ili nisu predani na vrijeme? Thorndikov zakon efekta davno nam je ukazao da ako ponašanje prate pozitivne posljedice, povećava se vjerojatnost njegovog ponovnog javljanja, odnosno smanjuje se ako ga prate negativne posljedice. Je li dana učenicima adekvatna povratna (pozitivna) informacija da uspiju u ovih desetak tjedana oblikovati nova ponašanja?

Kao zaključak nameće se pitanje koliko je online škola prilagođena djeci, koja, podsjetimo se, također žive u kriznom razdoblju radi kojeg je ovakav oblik školovanja i uveden. Internet je pun savjeta kako uspješnije prebroditi krizu. Koliko je od tih savjeta je prilagođeno i djeci, kada je uz sve krizne elemente pandemije, njima nadodana i promjena načina školovanja. Istina je da je kod neke djece ova kriza otvorila nove načine suočavanja sa školskim obavezama koji su im možda bolje odgovarali. Nekoj djeci je prilagodba na novi način školovanja bila jednostavnija i tekla je brzo. Ali nekoj nije. Ukoliko se ovakav način školovanja nastavi (ne znamo što će biti najesen) važno je preispitati učinkovitost online nastave, ne samo vezano uz ishode učenja, nego i uz psihološku dobrobit djeteta.

Što pokazuju istraživanja?

Institut za društvena istraživanja proveo je istraživanje o online nastavi u kojem je sudjelovalo 923 učenika 7. razreda iz 23 osnovne škole u Zagrebu. Prosječna ocjena zadovoljstva online nastavom je 3,14 na ljestvici od 1 do 5. Za većinu ispitanih učenika online nastava predstavlja izrazito opterećenje te njih 71 posto smatra da dobivaju prevelik broj zadataka u kratkom roku. ‘Ovakav oblik online nastave pokazao se učinkovit u kriznoj situaciji, no glasovi učenika, ali i nastavnika, ukazuju na to da on dugoročno nije održiv’, poručuje Boris Jokić, jedan od autora istraživanja, za tportal.hr, 10. lipnja 2020. godine.



Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

U cijeloj zbrci koronaškole, planova, ishoda, načina, mogućnosti, a da ne spominjemo internetske platforme, videa i televizije pojavljuje se pitanje : Gdje je tu dijete?

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 10. lipnja 2020.