Ne postoji bolji način za ispitati uzročno-posljedičnu vezu između dva fenomena od eksperimenta. Vrlo vjerojatno Dalić upravo iz tog razloga eksperimentira s lijevim bočnim igračem, mladi s drogom, a Stožer s mjerama borbe protiv korone. No, nažalost, ili na sreću, ni jedno od navedenog nije eksperiment u klasičnom smislu.
Eksperiment je empirijski postupak kojim testiramo našu pretpostavku o povezanosti dva fenomena. Njegove temeljne karakteristike su vremenski slijed, promjena jednog i mjerenje drugog fenomena te eliminacija alternativnih mogućih objašnjenja za opaženu vezu.
Svi svakodnevno eksperimentiramo. Kad se susretnemo s nečim nepoznatim, često razvijamo pretpostavku o porijeklu nepoznatog fenomena te zatim pokušavamo testirati tu našu pretpostavku. Recimo da je u pitanju fenomen nepoznate buke u vožnji. Intuitivno ćemo razviti set pretpostavki što je moglo izazvati tu buku te ćemo provesti pravi pravcati eksperiment kako bismo testirali naše pretpostavke.
Primjer svakodnevnog eksperimenta
Prve pretpostavke koje su nam pale na pamet su da je to posljedica popuštanja nekog spoja na kotaču, da je to dio pjesme na radiju ili da se klima u autu pokvarila te da to uzrokuje nesnosan zvuk. Loš eksperimentator bi izbjegavao rupe na cesti, ugasio radio i klimu što bi dovelo do nestanka tog iritantnog zvuka. Nažalost, takvim lošim eksperimentom, ne bismo bili u mogućnosti (precizno) reći zašto je buka nestala. Mogli bismo biti prilično sigurni da je (barem) jedna od naših pretpostavki bila točna, ali ništa više od toga. Čak ne bismo mogli niti reći uzrokuje li buku rad klime/radija/“plesanja“ kotača (vremenski slijed).
Dobar bi eksperimentator, s druge strane, mijenjao jedan po jedan fenomen za koji je uvjeren da uzrokuje buku (promjena jednog i mjerenje drugog fenomena) pritom kontrolirajući ostale faktore koji bi mogli utjecati na nastanak te buke (eliminacija alternativnih mogućih objašnjenja za opaženu vezu) pa bi, vozeći se i dalje istim pravcem, i istom glasnoćom radija, ugasio klimu. Obzirom da se zvuk i dalje čuje, naš bi eksperimentator povećao svoje uvjerenje da klima nije odgovorna za taj grozan zvuk.
Zatim, odlučuje testirati uzrokuje li buku labavi dio na kotaču. Naravno, klimu je ponovno upalio. Sad kad je siguran da je zvuk prisutan bez obzira na klimu nema razloga da se ne rashladi, vrućina ne djeluje pozitivno na nervozu uslijed izloženosti tom dosadnom zvuku. Održavajući istu glasnoću radija, naš eksperimentator kreće u manevre po cesti precizno gađajući svaku šahtu i rupu koju vidi. Na sreću, njih na našim cestama ne nedostaje. Bez obzira koliko je rupa duboka, šahta široka, a cesta ravna, zvuk je i dalje uporno tu kao čekić na eksperimentatorovom mozgu.Uvjeren da mu je s autom sve u redu, vraća se obrnutom manevriranju – izbjegavanju rupa i šahta na cesti te svoju pažnju okreće radiju. Nakon što je ugasio radio – buka je nestala. Na njegovo veliko zadovoljstvo, otkrio je uzrok neobične buke. Njegov auto je u redu, to je najvažnija vijest, a pjesma će već nekako proći.
Eksperimentator se rađa, on se ne postaje
Do vremena kada smo u stanju provesti eksperiment iz primjera gore, već smo iskusni u eksperimentiranju. Od kad se rodimo krećemo s uzbudljivim eksperimentima. Isprva su to jednostavni postupci mijenjanja jednog fenomena kako bismo ispitali na koji način je povezan s drugim fenomenom. Novorođenče mijenja ton i visinu svog glasa dok ne pogodi onu slatku notu zbog koje roditelji skaču na glavu kako bi svom eksperimentatoru dali do znanja kad je pogodio notu. Uspravljanjem na svoje noge, eksperimentatorov laboratorij se širi te s tim proširenjem dolazi i povećana kompleksnost eksperimenata.
Kako bi testirao koja vrsta podloge uzrokuje najveći BUM, mladi eksperimentator provodi eksperiment na kuhinjskim pločicama, parketu dnevnog boravka i tepihu na ulazu u kuću. Dok je vježbao svoje glasnice u krevetiću, malo je stvari moglo utjecati na brzinu s kojom roditelji dolaze, osim glasnoće i visine njegovog plača. No, sada se susreo s velikim izazovom. U kuhinji mu je pristup najlakšu limenim i željeznim tavama i loncima, u dnevnom boravku se nalaze plastični daljinski, drveni okviri i staklena vaza dok je na ulazu u kuću ormarić s mekim cipelama. Kad bi, naivno, testirao kakav zvuk proizvodi koja podloga samo s elementima dostupnima u svom okruženju, tada bi, opet naivno, zaključio da kuhinjske pločice proizvode najglasniji zvuk. I, posve slučajno, bi bio u pravu.
No, nakon što je, željan rock ‘n’ rolla, donio drveni okvir u kuhinju, obzirom da su mu njegovi bivši ispitanici sakrili sve lonce i tave, zvuk je bio razočaravajuće tup. Za svaki slučaj, eksperiment je ponovio nekoliko puta. Svaki put, neizbježno, ostaje razočaran tihim zvukom kojeg ispušta puknuti daljinski. Pametan kakav je, brzo otkriva da su lonci i tave preseljeni u dnevni boravak. Možda slučajno, možda namjerno, lonci i tave ubrzo nalaze svoj put do parketa. Ovo je već ljepši zvuk. Početna pretpostavka da podloga utječe na glasnoću zvuka dovedena je u pitanje. Možda je ipak do elementa koji se baca.
Kao i naš vozač s početka priče koji je kontrolirao utjecaj drugih varijabli koje bi mogle utjecati na istraživani fenomen, naš mali eksperimentator uči da na jedan fenomen može utjecati više od jedne varijable koje stoga mora kontrolirati kako bi izolirao utjecaj varijable koju ispituje.
Jedan znanstveni primjer eksperimentiranja
Eksperiment je u psihologiji često teško provesti. Neki put je lakše ljude pitati o njihovim prijašnjim iskustvima, izmjeriti njihovo trenutno stanje i reći da su njihova prijašnja iskustva uzrokovala njihovo trenutno stanje. Jedan takav primjer je ispitivanje utječe li količina slatkiša koju djeca konzumiraju na broj odlazaka zubaru.
Umjesto eksperimenta, pitali smo grupu djece koliko slatkiša dnevno pojedu te koliko puta su bili kod zubara unazad dvije godine. Rezultat pokazuje značajnu povezanost količine pojedenih slatkiša i broja odlazaka zubaru – djeca koja češće jedu slatko češće posjećuju zubara. Iako je lako zaključiti da količina slatkiša uzrokuje (kvar zuba, što posljedično uzrokuje) češće odlaske zubaru, nemam dovoljno informacija za donošenje takvog zaključka.
Skeptik bi nas mogao pitati kako znamo da veza nije obrnuta (vremenski slijed), odnosno da možda je slučaj da djeca koja imaju kvarljivije zube češće odlaze zubaru nakon čega se nagrađuju s velikim količinama slatkiša „jer su im sad zubi zdravi“? Drugi skeptik nas može pitati kako znamo da socio-ekonomski status kućanstva iz kojeg djeca dolaze nije odgovoran i za količinu slatkiša i za broj odlazaka kod zubara. Možda je slučaj da djeca iz kućanstava s višim socio-ekonomskim statusom imaju veće količine slatkiša na raspolaganju i mogućnost češćeg odlaska zubaru.
Kako bismo izbjegli ovakva pitanja, mogli bismo provesti eksperiment. Grupu djece bismo podijelili na pola (po slučaju), te bismo jednoj skupini dali velike količine slatkiša a drugoj bismo u potpunosti uskratili slatkiše. Umjesto da čekamo da im se zubi pokvare dovoljno da odu zubaru, možemo izmjeriti količinu karijesa nakon mjesec dana. Ključan element eksperimenta je raspodjela ispitanika po slučaju. Obzirom da je svaki ispitanik imao jednaku vjerojatnost završiti u „slatkoj“, odnosno „ne-slatkoj“ grupi (doslovno smo za svakog ispitanika bacali novčić , glava – slatkiši, pismo – nema slatkiša), obje grupe bi trebale biti veoma slične po svim nekim karakteristikama koje bi mogle utjecati na količinu karijesa na zubima. U obje grupe bi bilo podjednako dječaka i djevojčica, bile bi podjednako stare, dolazili bi iz kućanstava sa sličnim socio-ekonomskim statusom, itd. Činjenica da su dvije grupe praktički iste, osim u količini slatkiša koja im je dostupna u narednih mjesec dana, razlika u količini karijesa između te dvije grupe mogla je nastati samo i jedino uslijed naše promjene ključnog fenomena od interesa – a to je količina slatkiša.
Za kraj
Nadam se da je ovo bio kratak pregled jednog od najsnažnijih alata znanstvene zajednice. Da odgovorim na prvo, a vama ostavljam druga dva pitanja. Dalić nije eksperimentirao s lijevim bočnim jer nije zadovoljen ni jedan od tri kriterija (dobrog) eksperimenta. Nije jasno utječe li na dobr igra cijele ekipe na dobru igru lijevog bočnog ili obrnuto; nisu kontrolirane neke druge varijable koje su mogle utjecati na igru lijevog bočnog poput snage protivnika, doba dana, broja odigranih utakmica u sezoni, dobi igrača, itd.
Kako bi Dalić (propisno) usporedio kvalitetu Josipa Pivarića i Joška Gvardijola, trebao bi odigrati dvije utakmice koristeći jednak sastav, jednake igrače, igrati protiv jednakog protivnika (koji bi opet trebao igrati u istom sastavu), u isto doba dana, itd., itd. Naravno, to nije moguće, kao što nije moguće eksperimentalno istražiti razno razne fenomene što je i dovelo do razvoja kompliciranijih statističkih postupaka kojima se pokušava umjetno kontrolirati varijable koje bi mogle utjecati na fenomen od interesa. Bez obzira, eksperiment ostaje zlatni standard u znanosti.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Matea Jukić, mag. psych.