Poštovani čitatelji portala Psihološki prostor,
izuzetno mi je bilo drago čuti od uredništva Psihološkog prostora da postoji želja o čitanju tekstova na temu emocionalne inteligencije (EI). Razumio sam da su baš mene pozvali, budući da nosim laskavu titulu „prvi čovjek u Hrvata koji se počeo baviti EI“. Tako me je naime davnih dana nazvao moj dragi prijatelj i mentor prof. dr. Alija Kulenović, koji nas je nažalost prerano napustio.
Povijest EI
Od te davne 1994. godine kada smo Alija i ja počeli krčiti put emocionalnoj inteligenciji u našim krajevima, „prošlo je puno vode“, što bi rekli Indijanci. I nije bilo lako, pogotovo uvjeriti Povjerenstvo da je EI moguće istraživati znanstvenom metodologijom u okviru doktorske disertacije. Kada sam nešto kasnije (zahvaljujući kolegici Zorani Ivčević koja je tada bila na doktorskom studiju u New Hampshire) dobio priliku susresti se s autorima EI Jackom Mayerom (posjetio je 2003. godine Hrvatsku) i Peterom Saloveyem, ispričali su mi da su u početku gotovo pet godina uzaludno pokušavali objaviti članke o EI u malo boljim znanstvenim časopisima.
Prijelomni trenutak za EI je bio objava knjige Daniela Golemana koja je postala planetarno popularna i izbacila EI u orbitu slavnih. Kako to obično biva, za autore i ozbiljne istraživače ta popularizacija donijela je više štete nego koristi. Svi su spominjali Golemanovu ideju da EI objašnjava preostalih 75% ljudskih aktivnosti što nije uspjela klasična inteligencija.
Smatrali su da je kao „panacea“ (lijek za sve bolesti), a ozbiljni znanstveni svijet ju je nazvao „iluzornim konceptom“. Ipak se, malo po malo, histerija oko EI smirila pa do danas možete naći vrlo utjecajne knjige, znanstvene članke i utemeljene akademske i stručne rasprave o mjestu EI u prostoru konstrukta inteligencije kao jednog od najpoznatijih i utjecajnih područja psihologije.
Tako je dobro utvrđeno da su sposobnosti koje pokriva konstrukt EI bitne, ako ne i neophodne, pogotovo za osobe koje su u interakciji s drugim ljudima. Kako neki psiholozi tvrde, to se dešava u prosjeku u 80% našeg budnog vremena. Dobra strana EI je da spada u grupu tzv. kristaliziranih inteligencija koje se mogu razvijati tijekom cijelog života i započeti s razvojem od najranije mladosti.
Što je EI i kako je steći?
Ima podosta definicija EI, od onih jako uskih pa sve do preširokih koje uključuju sve moguće osobine i karakteristike. Najšire prihvaćena je definicija samih autora EI da je to skup sposobnosti uočavanja, razumijevanja, reguliranja i upravljanja svojim i emocijama drugih ljudi. Tu su još uključili jednu pomalo problematičnu sposobnost da emocije olakšavaju mišljenje i pamćenje. Osniva se na rezultatima istraživanja da ugodno raspoloženje olakšava kreativno mišljenje, a neugodno analitičko. Problematično je samo da to nisu sposobnosti, nego posljedice različitih raspoloženja.
Kako su „emocije svuda oko nas“, važne su nam u svakodnevnoj komunikaciji s drugima. Vrlo rano djeca emocijama pokazuju svoje potrebe roditeljima, a kasnije u interakciji s drugom djecom razvijaju znanja o sve složenijim emocijama. Postoje dobro utemeljeni programi razvoja emocionalnih vještina i kompetencija djece. Tako su Marc Brackett (direktor Yale centra za razvoj EI) i njegov ujak (umirovljeni učitelj s velikim iskustvom i praksom) Marvin Mauer početkom ovog milenija razvili program pod nazivom Emocionalna pismenost (EP), aludirajući da su znanja o emocijama jednako važna djeci kao pisanje i čitanje. Marc je zahvaljujući prijateljstvu sa Zoranom Ivčević nekoliko puta posjetio Hrvatsku i rado nam je dozvolio adaptaciju Programa EP koju je u okviru svoje magistarske radnje napravila kolegica dr. sc. Radenka Munjas Samarin. Potvrdila je pozitivne efekte programa na razvoj rječnika emocija kod djece, koji bi im trebao pomoći u komunikaciji i izbjegavanju nesporazuma koji su česti kod pogrešnog tumačenja emocionalnih signala. Npr. često se događa da se emocija iznenađenja protumači kao agresivnost ili neprijateljstvo. Osnovni problem s kojim su se suočili Radenka, a i ostali koji bi voljeli primijeniti EP program, je da u prenatrpanom školskom kurikulumu nisu uspjeli naći dovoljno prostora. Kurikularna reforma u svom dijelu Međupredmetnih tema uključila je i Osobni i socijalni razvoj kao mogući prostor i za EP. Tako bi se učenje emocionalnih vještina i kompetencija moglo, a i trebalo, provlačiti kroz veliki broj predmeta. Najbliži je likovni odgoj gdje bi djeca mogla izraziti svoje osjećaje i raspoloženja. Čak i u nastavi povijesti bi se moglo govoriti o emocijama ljudi u različitim vremenskih periodima i pod različitim vladarima i društvenim uređenjima. Ipak, literaturu autori smatraju „domom EI“ jer obiluje mnoštvom i širokom lepezom različitih emocija i raspoloženja likova u romanima i pričama. Novija verzija Programa EP (RULER) proširila je repertoar, kako u pogledu aktivnosti, tako i dobnih granica. Osim ovih programa, najpoznatiji u svijetu su PATHS i CASEL.
Kome je važna EI?
Mnoga su istraživanja pokazala koliko je emocionalna inteligencija važna sposobnost. Odmah na početku EI su prihvatili u poslovnoj sferi jer se pokazalo da osobe na rukovodećim pozicijama s izraženijim EI-om ostvarit će bolje rezultate i njihov tim bit će uspješniji. Možemo sa sigurnošću tvrditi da je danas EI „uvjet bez kojeg se ne može“, te poslodavci izjavljuju da su im emocionalne i socijalne kompetencije djelatnika daleko važnije nego njihova stručna znanja. Prisustvovao sam na tribini u Rijeci koju su organizirali naše Sveučilište i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a cilj je bio povezati privrednike i znanstvenike. Tada je svih pet pozvanih direktora velikih poduzeća u HR isticalo važnost socijalnih i emocionalnih kompetencija svojih zaposlenika. Jedan od direktora je spomenuo primjer iz svoje organizacije gdje su za rad na jednom složenom projektu uzeli vrhunskog stručnjaka, ali vrlo slabih emocionalnih i socijalnih kompetencija. On je već u početku rada uspio potpuno pokvariti partnersku atmosferu i blokirati rad tima (poznati princip „trule jabuke“). Microsoft predviđa da će do 2030. više od 30% poslova zahtijevati upravo te sposobnosti. Razlog je u činjenici da će poslovi postajati sve složeniji i bit će potrebno će biti da mnogo vrhunskih stručnjaka radi na projektnom zadatku. Upravo dobra komunikacija, interakcija i razmjena informacija bit će odlike koje će razlikovati uspješne od neuspješnih timova.
Mnoga istraživanja i tzv. meta-analize (gdje se analiziraju rezultati većeg broja istraživanja da bi se dobili veći uzorci, kako ispitanika tako i situacija ili okruženja) pokazali su superiornost EI nad klasičnom inteligencijom u procjeni uspješnosti i produktivnosti. Zaključak je logičan: nije da IQ nije važan, nego je selekcija kandidata prema klasičnoj ili akademskoj inteligenciji već učinjena u obrazovnom procesu. Naša su istraživanja pokazala jedan vrlo zanimljiv efekt EI poslovođa na produktivnost tima: nije bilo direktnog efekta, nego EI na produktivnost ima posredni efekt tako što poslovođe visoke EI imaju razvijenije rukovodeće sposobnosti. Drugim riječima, poslovođe visoke EI uspijevaju motivirati svoje timove primjenjujući tzv. transformacijsko rukovođenje koje karakterizira podrška, uvažavanje mišljenja i demokratski odnos s radnicima. Ipak, umiješao se tu i jedan značajan negativan efekt (pretjerane) emocionalne osjetljivosti: poslovođe ne bi trebali biti previše popustljivi. Goleman u svojoj knjizi „Emocionalna inteligencija u poslu“ ima za to jednu izvrsnu rečenicu: „Ne morate biti gad, da biste bili nepopustljivi!“ Također se pokazalo da je visoka emocionalna osjetljivost uz slabe sposobnosti regulacije i upravljanja emocijama visoko rizična kombinacija za različite psiho-socijalne probleme: sagorijevanje na poslu, anksioznost, depresivnost … Takve osobe bi svakako imale najviše koristi od programa razvoja EI.
Konstrukt EI se pojavio i postao najpopularniji upravo u individualističkoj sredini najviše razine kao što su SAD. Pao je na plodno tlo jer su ljudi ondje (konačno) postali svjesni toga koliko su ga zanemarili, a sada im nedostaju emocionalne i socijalne vještine i kompetencije važne za svakodnevno funkcioniranje. Empatija, pogotovo njena kognitivna komponenta (preuzimanja perspektive druge osobe), pokazala se najviše povezana s EI, tako da razvijanje i učenje EI direktno doprinosi razvoju empatije i prosocijalnih sposobnosti, pogotovo kod djece.
EI ima još puno prostora za razvoj, kako na teorijskom, tako i na području mjerenja i programa stjecanja vještina i kompetencija. U svijetu je najpoznatiji tzv. MSCEIT (Mayer-Salovey-Caruso-Emotional-Intelligence-Test). Pojavio se početkom milenija, a zadnjih par godina autori rade na reviziji zadataka s osnovnim ciljem da bude što univerzalniji i sa što manjim utjecajem kulturalnih razlika. Imao sam tu čast biti pozvan u međunarodni tim koji je radio na reviziji zadataka. Na našem području imamo nekoliko testova EI i skala procjene emocionalnih vještina i kompetencija. Danas na gotovo svim našim sveučilištima izrađeni su diplomski, magistarski i doktorski radovi koji koriste naše EI instrumente. Moramo se pohvaliti i međunarodnim uspjesima, pa su tako neke naše skale prevedene na preko 30-ak jezika. Korištene su u mnogim disertacijama i znanstvenim radovima, osim u zemljama u okruženju (Italija, Slovenija, BiH, Srbija i Makedonija), također i u Portugalu, Švedskoj, Litvi Španjolskoj, Argentini i Indiji. Nadam se da ne zamjerate na ovoj samohvali, ali primarni mi je cilj bio pokazati kako i mi možemo dati svijetu naša znanja i proizvode, unatoč skromnim ulaganjima u znanost.
Umjesto zaključka
Kao zaključak dosadašnjih saznanja i iskustava o EI, mogu reći da me raduje da mi sve manje kolega i običnih ljudi govori o tome kako „ne vjeruje u koncept EI“! Osim što je riječ „vjerovanje“ nezgodna, jer znanstvenici nešto moraju „dokazivati“, složenost konstrukta EI zahtjeva puno strpljenja i vremena u daljnjem radu i razvoju, pogotovo novih teorija i instrumenata.
Kao „putujući EI cirkus“ kako sebe često nazivam, mogao bih danima pričati o tom zaista zanimljivom i nama korisnom konceptu. Srećom po vas, ograničili su mi prostor pa ako netko (kojim slučajem) bude htio još što čitati od mojih mudrolija ima dosta intervjua (čak i na duplerici) i članaka koji nisu namijenjeni samo znanstvenoj javnosti. Njihovi linkovi su navedeni dolje.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ivana Blašković, univ.bacc.psych., Matea Jukić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag.psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag.psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Danijel Turkan, mag. psych., Monika Švogor, mag. psych. i Vladimir T. Katušić, mag. psych..