Sigurno ste čuli pitanje koje zvuči jako filozofski: „Ako drvo padne u šumi u kojoj nikog nema, čuje li se zvuk?“. Kao školarci, bili smo uvjereni da je pitanje u najmanju ruku – glupo. Kako ne bi bilo zvuka, pa drvo je lupilo o pod, moralo se čuti. Kasnije smo naučili, i prihvatili, činjenicu da je ono što čujemo zapravo (samo) moždana interpretacija gibanja zraka nastalog udarom drva o tlo. Stoga imam još jedno „trik“ pitanje: ako u istoj šumi nema nikoga da drvo vidi, je li ono zeleno?
Odgovor nije tako jednostavan, inače ne bih dugo pisao članke za Psihološki prostor. Zapravo, odgovor je jednostavan, a objašnjenje komplicirano. Predmeti (uključujući i to nesretno drvo) nemaju boju na način na koji imaju visinu, ili težinu, ili oblik… Boja nije svojstvo predmeta, već kao i zvuk, boja „stanuje“ u našim glavama. Međutim, kao što je Dumbledore rekao Harryu, „Naravno da se ovo događa u tvojoj glavi, ali zašto bi, pobogu, to značilo da nije stvarno?“.
Što je boja?
Kao što je zvuk interpretacija gibanja zraka, tako je i boja interpretacija gibanja elektromagnetskog zračenja (bar onih koje mi ljudi možemo vidjeti) koje se odbija od predmeta. Ali, kako je onda HDZ-ov logo plav, a SDP-ov crven? Tako što različiti (fizički) predmeti odbijaju svjetlost na različit način, ovisno o nekim drugim objektivnim karakteristikama istih kao što su upijanje svjetlosti, odašiljanje valova, itd. S druge strane, računala prikazuju boju emitirajući valove određene duljine i frekvencije tako da ih mi prepoznajemo kao crvene, plave ili žute.
Kao što Slika 1 zorno prikazuje, dio elektromagnetskog zračenja koji vidimo je samo mali (mali) dio cjelokupnog spektra zračenja. Zračenja se kreću od (dobrih) radio valova pa do (zlih) gamma zračenja (valjda ste gledali Černobil) i još opasnijih 5G zračenja. Od prvih se štitimo apsolutnim neizlaganjem, dok se od drugih štitimo nošenjem aluminijske folije na glavi.
Elektromagnetsko zračenje definirano je veličinom vala i frekvencijom. Najveći radio valovi veliki su kao zgrada i niže amplitude, za razliku od rendgena i gamma zračenja koji su veličine atoma i visoke frekvencije. Ljudi su boje koje vidimo nazvali imenima radi lakšeg snalaženja pa tako vidimo spektar od valova koje interpretiramo kao crvene do valova koje interpretiramo kao ljubičaste.
UV zračenje, ali ne vide ono što mi nazivamo crvenom bojom. Da nam je vizualni sustav drugačije posložen, u nekom drugom svijetu mogli bismo vidjeti infracrvenu svjetlost ili vidjeti kako nam mikrovalna grije hranu.
Kako vidimo boju?
Ne ulazeći preduboko u biologiju, ljudsko oko je jedan od kompleksnijih mehanizama kojima se Majka priroda, ili Bog (vidi za detaljniju raspravu) može pohvaliti. Ljudsko oko prima svjetlost iz okoline na način da ona ulazi kroz rožnicu pa kroz zjenicu do leće koja je fokusira na mrežnicu (Slika 2).
U mrežnici se nalaze milijuni malih (malih) fotostanica koje detektiraju svjetlost, a dijele se na tzv. čunjiće i štapiće. Za percepciju boja, zadržat ćemo se na čunjićima, kojih su/postoje tri vrste. Jedni najsnažnije reagiraju na elektromagnetske valove koje percipiramo kao plavu boju, drugi reagiraju na zelenu i treći na crvenu. Ako ste se ikad, igrajući se u Paint-u odlučili napraviti novu boju, možda ste opazili da je svaka boja određena kao kombinacija crvene, zelene i plave (RGB). Nije slučajno, već iz razloga što ljudi boju, bez obzira kako kompleksna bila, percipiraju kao kombinaciju tih triju boja. Na Slici 3 se nalazi slika koja, gledana u punoj rezoluciji, sadrži preko 16 milijuna piksela, od čega je svaki drugačije boje.
No, vratimo se na percepciju boja objekata, obzirom da se uvodni dio više odnosi na fiziku percepcije boje, a ovo je ipak psihološki portal. Najzanimljiviji fenomeni u psihologiji su oni koji prkose logici i razumu. Pa, postoji li objektivnije od percepcije crne kao crne i bijele kao bijele? Sjetimo se koliko smo se borili s plavo-crnom/bijelo-zlatnom haljinom.
Konstantnost boja
Ne samo da predmeti nemaju boju, već mi interpretiramo način na koji oni odbijaju svjetlost, nego i ta percepcija nije u potpunosti objektivna. Naša interpretacija onoga što vidimo je i pod utjecajem kontekstualnih znakova. Jedan od takvih je i prilagođavanje naše percepcije boje činjenici da se promatrani predmet nalazi u sjeni, čime je boja potamnjena.
Na Slici 4 prikazano je šahovsko polje koje se, znamo svi, sastoji od crnih i bijelih kvadratića. Kad bih Vam dao zadatak da izbrojite bijele i crne (ok, sive) kvadratiće, siguran sam da ne bi bilo odstupanja, drugim riječima, svi biste izbrojali 12 crnih (ok, sivih) i 13 bijelih kvadratića.
Ovaj fenomen naziva se konstantnost boja, a odnosi se na vrlinu našeg perceptivnog sustava kojom se osigurava da percipirana boja ostaje relativno konstantna pod različitim uvjetima osvjetljenja. Razlog za takvu prilagodbu je mogućnost točnog raspoznavanja objekata koja je neovisna o, npr., dobu dana u kojem opažamo predmet. “Bili” su “bili” a “modri” su “modri” i ujutro i navečer, bez obzira što ujutro ima više sunca, a navečer – manje. Kad bismo objektivno percipirali boju, npr., da jasno vidimo da su gornja dva šahovska polja iste boje, tada bismo se doveli u opasnost da se nađemo na krivoj strani stadiona u krivo vrijeme.
Zaključak
Nadam se da smo saznali na koji način vidimo svijet oko sebe i da „nije to baš tako“. Kad vidimo koji su sve mehanizmi potrebni da bismo doživjeli određenu boju, možda ćemo zastati sljedeći put kad čujemo da plava boja označava hrabrost, zelena ljubomoru, a ljubičasta strah. Ako ništa, bar se zapitajmo u kojem kontekstu se ta hrabra boja nalazi, da ne ispadne da zbog zanemarivanja osvjetljenja ljubičastu boju interpretiramo kao plavu.
U ovom brzinskom uvodu u svijet boja, nismo se niti dotakli poremećaja u percepciji boja, kulturoloških razlika u percepciji boja pa čak niti evolucijskog aspekta percepcije boja. Sve su to važne teme kojima ćemo se u sljedećim člancima bliže upoznati.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Danijel Turkan, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Milin, univ. bacc. psych., Izabella Colić, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych., Sandra Zgodić, univ. bacc. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych. i Tajana Ninković, mag. psych.